Piše: Elizabeta Milanović Glavica
Nađete li se na putu između Ludbrega i Koprivnice, pokušajte odvojiti vrijeme i skrenite u Rasinju. Mjesto Rasinja udobno se smjestila u podnožju sjeverne padine Kalnika, ponad koje se načičkane nalaze brojne tradicionalne klijeti. Poznavatelji vina kažu da je upravo rasinjski kraj jedno od ponajboljih lokacija za proizvodnju vrhunskih vina. Ovo pitomo mjesto ima dugu i bogatu povijest i spominje se već u 12. stoljeću kao sjedište plemićkog posjeda, čemu svjedoče arheološki ostaci Opoj – grada koji se nalazio južno od današnjeg naselja, a jedan je od najpoznatijih srednjovjekovnih burgova u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske.
Rasinja je imala tu nesreću da je kroz povijest često mijenjala vlasnike, koji su se izmjenjivali velikom brzinom. Najteži udarac u povijest Rasinja je primila u 16. stoljeću, kada su Osmanlije, vraćavši se 1532. godine iz mađarskog Koszega do temelja razorili Opoj-grad i poubijali velik dio mještana, te su mnoge odveli u roblje.
Jedan zarobljenik turskog sultana Sulejmana II Veličanstvenog bio je i čuveni hrvatski putopisac Juraj Hus Rasinjanin, koji je u turskom zarobljeništvu proveo dugi niz godina te je kao vojni trubač proputovao od Turske do Indije, te se 1550. godine vratio u Europu, u Pačuh gdje je objavio svoj putopis na latinskom jeziku, koji se smatra jednim od najstarijih hrvatskih putopisa i jedan se primjerak čuva u velebnoj knjižnici Vatikana, kao vrijedna ostavština švedske kraljice Kristine.
Spomen ploču povodom 500. obljetnice rođenja ovog hrvatskog velikana podigli su Družba Braća Hrvatskog Zmaja i Općina Rasinja, a stoji na ulazu u Crkvu Našašća Svetog Križa u Rasinji, koja je kulturno dobro sakralne graditeljske baštine Republike Hrvatske.
Stariji mještani se sjećaju najpoznatijih vlasnika Rasinje koji su vladali Rasinjom od 1746 do 1944. godine. To je obitelj Inkey de Pallin. U mnogim se kućama, na tavanima i u klijetima diljem Podravine i Međimurja i danas mogu pronaći predmeti koji pripadaju ovoj plemićkoj obitelji, jer su mnoge obitelji radile na njihovom imanju.
Svi se slažu u jednom – obitelj Inkey je za razliku od surovih vlasnika plemićkih posjeda u drugim krajevima Hrvatske, bila poznata kao iznimno dobra prema stanovnicima Rasinje, Neki su članovi obitelji, bili posebno darežljivi i pravi mecene, te su poticali kulturni i društveni život Rasinje toga vremena.
Barunica Ludmila je dala napraviti vritraj posvećen svetoj Ludmili koji je sačuvan sve do danas, te je među ostalim školovala jednog darovitog seoskog dječaka, koji je u odrasloj dobi postao cijenjeni hrvatski svećenik i lirski pjesnik, Andrija Opica Palmović. Barun Ferdinand je dao sagraditi kompleks dvorca i vlastelinski perivoj pejsažno – romantičarske vizure u prvoj polovici 19. stoljeća.
Danas dvorac, nekoć prekrasan perivoj i jezero propadaju uslijed nemara vlasnika, dok mještani tvrde da je to sve povezano s prokletstvom koje prema legendi prati ovu obitelj. U Rasinji je i danas živa legenda o zabranjenoj ljubavi.
Jedna od najljepših stanovnica Rasinje i ljubimica svog oca, barunica Lily voljela je duge šetnje šumom, boravke uz rasinjsko jezero i posjete bakinu grobu. Jednom je tako gotovo doživjela nesreću, ali ju je spasio seljak Matko koji ju je osvojio svojom dobrotom i ljepotom.
Svake su se noći tajno sastajali i on je svojoj Lily često nosio bukete ciklama, njenog omiljenog cvijeća. No, sreća nije bila dugog vijeka i ljubav između prekrasne barunice i seljaka, završila je tragično. Neke priče govore da je sam Lilyin otac, barun Ferdinand digao ruku na Matka i usmrtio ga, a Lily zatočio u najvišoj kuli dvorca. Vremenom su mještani nesretnu barunicu prozvali „luda Lily“ jer je do konca svog života besciljno lutala Rasinjom tražeći svoga Matka.
Ima li istine u tome, ne znamo, no i danas kao svjedoci tužne sudbine stoje dvorac koji naizgled ružno propada, stare krošnje drveća koje šapuću ovu priču onima koji znaju slušati. Poželite li i vi čuti što se točno zbilo posjetite Rasinju, prošećite tužnim perivojem i zastanite kraj crkvice i groblja čiji nadgrobni spomenici i uklesana imena obitelji Inkey pomalo blijede i nestaju. No, legenda je i dalje živa. I živjet će dokle god ima zaljubljenih.
Fotografije: Elizabeta Milanović Glavica
