Par zanimljivosti:
1976. godine počinje surađivati s tvrtkom Rosenthal, svjetski poznatim proizvođačem vrhunskog porculana.
Jedan je od rijetkih umjetnika čija je slika izložena u talijanskim Vatikanskim muzejima (tal.Musei Vaticani).
Prema predlošku njegova rada izrađen je kazališni zastor u kazalištu Takarazuka u Tokiju te tapiserija koja krasi zid Muzeja suvremene umjetnosti u Urawi.
Rođen je 1921. godine u Ključu pokraj Novog Marofa.
Bio je šesto dijete u mnogočlanoj obitelji s jedanaestero djece. Godine 1937. seli se u Zagreb kako bi izučio stolarski zanat. Tijekom svog naukovanja pohađa školu slikanja kod Koste Angelija Radovanija i tu otkriva svoju ljubav prema slikanju i umjetnosti.
Prvu samostalnu izložbu održao je 1956., a ulazak na svjetsku pozornicu suvremene umjetnosti omogućila mu je izložba u galeriji Mona Lisa sedam godina poslije, u Parizu 1963. godine. Slijede izložbe u New Yorku, Tokiju, Sao Paolu, Milanu, Amsterdamu, Zürichu, Bratislavi, Oslu, Münchenu, Firenci, Ženevi, Bernu, Hamburgu, Kölnu i mnogim drugim europskim i svjetskim gradovima.
Svijet ga sve više prepoznaje, pa se javljaju i mogućnosti apliciranja njegova rada na različite druge medije – Rabuzin tako 1976. godine počinje surađivati s tvrtkom Rosenthal, svjetski poznatim proizvođačem vrhunskog porculana.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća njegov je rad prepoznat i u dalekom Japanu gdje je prema predlošku njegova rada izrađen kazališni zastor u kazalištu Takarazuka u Tokiju te tapiserija koja krasi zid Muzeja suvremene umjetnosti u Urawi.
Rabuzinove slike danas krase zidove mnogobrojnih svjetskih muzeja. Svojim je radovima toliko snažno utjecao na suvremenu umjetnost da je njegov stil, toliko različit od stila ostalih naivnih umjetnika 20. stoljeća, dobio i poseban (vlastiti)naziv – franc. peindre a la Rabuzin. On je slikar vječnog proljeća i netaknute rajske prirode, umjetnik koji kistom odabire nježne pastelne boje i tako stvara svoj raj na zemlji.
JEDINSTVENA RABUZINOVA UMJETNOST – pročitajte više o njegovu stvaralaštvu
U povodu 100. obljetnice rođenja
(Ivan Rabuzin, 27. ožujka 1921. – 18. prosinca 2008.)
Autorica: Mirjana Dučakijević
U svojim djelima slikar Ivan Rabuzin očuvao je izvornu čistoću i nenarušenost prirodne ljepote usprkos civilizacijskim mijenama koje su pratile njegovo stvaranje. Na pitanje jednog novinara zašto slika cvijeće, odgovorio je: „…da bi se ljudi sjetili da postoji ljepota“. Tako su nastajali mnogobrojni njemu svojstveni pejzaži novomarofskog kraja puni cvjetnih prizora, za koje je dobio brojne nagrade i priznanja u zemlji i inozemstvu. Talent i iskrenost vinuli su gakao umjetnika dakle do vrha hrvatskog i svjetskog slikarstva. Njegove slike odišu posebnim skladom i savršenom mjerom gdje od pitome prirodne ljepote ništa ne nedostaje. Rabuzin je svoj osebujni, prepoznatljiv stil, neuvjetovan povijesnim iskustvom i stilskim posudbama, razvio na temelju vlastitih iskustava. Znao je „uhvatiti“ prirodu i svijet u povlaštenom viđenju. Danas, u sve češće zagađenim i obezvrijeđenim ambijentima suvremene civilizacije – prirode posebno –odjek njegove umjetnosti prihvaćen je kao imaginarno ekološko svjedočanstvo vremena koje je prošlo. Ljubitelji njegove umjetnosti na njegovim su slikama pronašli originalnu rajsku dimenziju i put spasa u cijeloj njihovoj punoći.
U oblikovanju svojeg stila Rabuzin se vraća odrastanju na selu! Ono je uvijek imalo odlučujuću ulogu i vodilo ga prema umjetnosti u kojoj je svijet doživljavao očima djeteta. Stoga je bio najsnažniji i najiskreniji u prikazivanju pejzaža, ponekad davno nestalih. Takvi pejzaži, slike općenito, odraz su neiskvarene slikarske duše! Ivana Rabuzina u našoj umjetnosti prihvaćamo kao izrazitog koloristički obdarenog pejzažista. Njegova je stvaralačka narav vrlo smirena i uravnotežena; njegovi oblici kao osebujni znakovi brzo dopiru do ljudskog srca. Iskrenost koju osjećamo upijajući njegova platna i grafike s divljenjem čovjeka koji je nestao iz očuvane prirode potječe upravo iz čežnje za toplim zavičajem, gdje caruju cvjetne livade pod plavim prizorima nebeskih oblaka.
No, usprkos tomu Rabuzinovi počeci figurativno su bliži viđenom. Njegova žudnja za ulaženjem u novi autonomni prostor i „obračun“ s prvotnom figuracijom bila je hrabri iskorak u novu sliku. On počinje proširivati svoje raspone, i pobjegnuvši od popularne naive, otkriva mogućnost potpuno novog početka. Od tada njegovi radovi dobivaju novu izražajnost, vlastiti krvotok, i prožeti su tipičnom intimnom gestom i željom za potpunom slikarskom slobodom. Na početku devedesetih godina prošloga stoljeća sklad i mjera te istančanost i osjetljivost za nanos i miješanje boja postaju njegove trajne odlike. I tako se rađaju poetski predjeli vrlo udaljeni od nemira svakidašnjice; svaki djelić slike sadržava red i bogatstvo tonskih preljeva u kojima doživljaj svjetla postaje uvijek iznova nov, drukčiji. Njegova su platna protkana pjesničkom atmosferom. Rabuzin sada ostvaruje prekrasne pejzaže krajolika oko zavičajnog mu Novog Marofa gdje oble brežuljke grije toplo sunce kao izvor života. Simbolički shvaćeno, ono svojom snagom ublažava siromaštvo. Slikarev je cilj bio stalno otkrivati svježinu svijeta i prirodi pristupiti kao velikoj tajni. Zbog iznimnih umjetničkih dosega i tako razvijenog individualnog stila stekao je duboko poštovanje široke publike i stručne javnosti pa se stoga krug Rabuzinove popularnosti kreće od Italije do sjeverne Europe preko Amerike do dalekog Japana.
Rabuzinova umjetnost obogatila je vječnost.
