Piše: Mario Jukić, Hedonism tourism
Posjet Iloku uvijek je drag. Nakon službenog dijela radionice projekta Central danube tour, kojem je u cilju osmisliti turističke proizvode srednjeg Podunavlja, zajedno sa partnerima, s lijeve strane te moćne rijeke i nakon standardno dobro ručka u restoranu Stari podrum, išao sam do Domagoja Buhača.
Naravno prije samog ručka posjetili smo i staru vinariju Iločkih podruma. Iako sam tamo bio nebrojeno puta, uvijek se može čuti nešto novo, ili će vodič neku općepoznatu stvar interpretirati na nov način. Iako u radnom odijelu fokusiran na radove u vinariji Domagoj je pronašao vrijeme koje će posvetiti samo nama. Između ostalog kušali smo i chardonnay sur lie. Odlično vino. Potom smo se ukrcali na turistički vlakić i započeli vožnju kroz nepregledne iločke vinograde. Jedan od naših domaćina, direktor TZ Ilok uručio nam je svečano Secret wine regions putovnicu.
Riječ je o projektu Europske federacije tajanstvenih vinogorja, u kojoj osim iločkoga sudjeluju Weinidylle Südburgenland iz Austrije, Kőszeg borvidék iz Mađarske, Vipava iz Slovenije, Bullas iz Španjolske, Saale – Unstrut iz Njemačke i Groesbeek iz Nizozemske. Zanimljiv projekt, bacili su mi bubicu u uho. No prije upoznavanja drugih vinogorja treba posjetiti sve uzdanice iločkoga vinogrja, a to uistinu nije lako, jer u gradiću od nekoliko tisuća ljudi ima dvadesetak komercijalnih vinara. Inače, Ilok danas jest u demografskom smislu gradić ili varošica, ali ima izuzetno bogatu povijest i kulturnu baštinu. I službeni dio naše radionice odvijao se u gradskome muzeju, pa sam bio toga itekako svjestan. Vlakić je stao na Principovcu, i tu smo dugo uživali u pogledu koji puca na Bačku s jedne strane i nepregledne vinograde s ostale tri strane. Principovac, nekadašnji ljetnikovac obitelji Odescalchi u najboljem smislu riječi reprezentira sintagmu countryside luxury.
Budući da je lagano padao mračak produžili smo prema novom objektu vinarije Papak smještenom usred vinograda. Moderno i funkcionalno znanje, imao sam dojam kao da sam u nekom talijanskom vinogorju. Mladi gazda, Karlo Papak zajedno sa svojom majkom potrudio se da nas lijepo ugosti. Kušaonica se nalazi na najistočnijem vinorodnom području u Iloku koji se zove Radoš. Kad se počelo mračiti vidjeli smo i svjetla Novog Sada. Od 2014. godine bave se proizvodnjom vina, a godišnja proizvodnja iznosi. 60 000 litara. Više od dvije trećine proizvodnje se odnosi na graševinu, tu je naravno i traminac i rajnski rizling i chardonnay od bijelih sorti, te cabernet sauvignon i cabernet franc od crnih sorti. Etikete su im autorionične i intrigantne.
Ostali bismo tamo i duže da nas nije čekala vinarija Trs koja također ima uređen objekt za prihvat turista usred nepreglednih vinograda. U pogledu nismo dugo uživali jer je brzo pala noć, ali smo se zato fokusirali na tamburaše koji su svirali panonske klasike. Atmosfera kod Papka je bila više akademska, a ovdje razuzdana i hednonistička. Možda je to samo stvar tajminga, možda bi bilo obrnuto da smo prvo stali kod Bošnjaka & Feletara u TRSu, pa tek onda kod Papka. Ali nije bitno, sve se savršeno poklapalo.
Slijedeći dan je započeo radnim doručkom u restoranu hotela Dunav. Za doručak taške, prave energetske bombe koje jamče elan na visokom nivou tijekom cijelog radnog dana. O Michelinovoj preporuci svi sve znate pa nema smisla ponovno to prepričavati. Posjetili smo Vukovar i dva njegova muzeja, gradski muzej Vukovar u dvorcu Elz i muzej vučedolske kulture u kojem smo između ostaloga vidjeli neolitičku posudu za pivo. Dimenzije su me frapirale. Ipak su bili veće pivopije nego mi danas. Pivo je ipak prehrambeni proizvod i tada bilo, a oni su puno napornije fizički radili nego mi danas. Oprošteno im je, nismo im zavidni.
Potom smo ručali u restoranu Vukovarska kuća na izletištu Adica. Krasno izletište s puno zelenika i sa zanimljivim sjenicama u „neolitskom“ stilu, a i krasan restoran koji obiluje sa puno detalja, a imaju i vrhunsko osoblje. A tek menuu… nakon hladnog predjela koje sadrži riblje paštete, kulen, kobasice, švargl prvo juha… pa još jedna juha, ali malo pikantnija – fiš paprikaš. Nakon toga riblja plata, pa roštilj plata, pa desert koji je uključivao pitu i knedle. Pa sama knedla je toliko velika i zasitna da može proći i kao glavno jelo!
Put nas je vodio u Dalj, u memorijalni centar Milutina Milankovića. Red vina & gastronomije, pa red edukacije i kulture, savršena kombinacija. Pročitao sam negdje na zidu da mladi Milanković tijekom školavanja u Beču za razliku od drugih vršnjaka nije lutao po bečkim kavanama, već je rano lijegao u krevet. Pa istini za volju zato se nekako se i najmanje uklapa u ovu našu priču.
Slijedeći hedonistički doživljaj imali smo u vinariji Erdutski vinogradi. Hrvoje Pavić odličan je prezentator i uz čašicu graševine slušali smo o nestašlucima i pikanterijama iz životopisa nekadašnjih vlasnika vinarije, plemenitaša Adamović – Cseh, između ostaloga i o tome kako je bačva poslužila za skrivanje od supruge, a vidjeli smo naravno i najveću bačvu na svijetu, zapremnine 75.000 litara. Nakon prolaska kroz ogledni vinograd do Vidikovca na Dunavu uživali smo u njihovom roseu koje niže sve više nagrada.
Ambijentalna povijest (neolitske kulture), prirodna (Dunav) i kulturna (dvorci, muzeji, a Ilok ima i ostatke osmanske arhitekture – hamam i turbe), te naravno enogastronomija najveći su turistički aduti srednjeg Podunavlja. Budući da je riječ o jedinstvenom geografskom (Panonija) i kulturnom području (austrougarska baština), sve što postoji s desne obale Dunava u Hrvatskoj također postoji i na lijevoj obali Dunava. Koja je strana atraktivnija ostavljamo individualnom doživljaju. Realno, obje su lijepe i bajkovite i međusobno se nadopunjuju. No o tome više u nekoj od budućih reportaža.
Više o bogatoj eno – gastro ponudi Slavonije i Baranje, čitajte na Mariovom blogu: HEDONISM TOURISM
Fotografije i tekst: Mario Jukić
