Opustite se uz blagogagoljiv jedinstveni otočki izričaj, i krenimo na putovanje okusima, mirisima, impresijama i autentičnim doživljajima.
Dragi Naši,
Dakle, Izrael. Kad smo se odlučili za novo novogodišnje putovanje i kad je između svih ideja, želja i mogućnosti na površinu ispliva Izrael, svejedno nam nije bilo skroz svejedno. Sami smo odlučili tamo poć, ali svejedno nam je bi grop u grlu. Jer ipak cili život u vijestima gledamo Izrael i nikad nisu dobre vijesti. Ali, ipak smo više računali da neće grom u koprive i hrabro se ukrcali u avion.
Glava nije u torbi
Kad tamo, nikad se nismo osjećali sigurnije nego na ulicama Tel Aviva. Policije nigdi nismo vidili, odnosno negdi malo u prolazu. Više je policije bilo u Zagrebu na Trgu za Advent nego što smo mi vidili dole. Bilo je samo nekoliko situacija di se može malo osjetit da se u toj zemlji nešto događa, ali to su bile sitnice:
- pogledali su nam bursu na ulazu u shopping-centar, ali to čak nije bila ni policija nego zaštitar
- bi je jedan mali zastoj u prometu zato što je na cesti bi nepoznati/sumnjivi predmet. Došla je policija za razminiravanje, i onda su zapravo stavili eksploziv i raznili to nešto, jer im je to sigurnije nego čekat da eventualno eksplodira samo. Čuo se jedan slabašni bum, nešto u rangu prosječne petarde i sve se nastavilo normalnim tokom.
- malo su nas bolje pregledali kad smo u Jeruzalemu ulazili u zonu Zida plača, ono, kao na aerodromu.
Susreli smo se i s vojskom:
- Išli smo iz Jeruzalema u Betlehem, odnosno s židovskog na palestinski teritorij. Ali, nema beda, vozi javni prijevoz, bus 231. Kad se ide na palestinsku stranu, nitko ništa ne pregledava, ali kad se vraće na židovsku, onda uđu vojnici u bus. Strancima samo pogledaju pasoše, Palestince pogledaju malo bolje, čak nekim ženama nisu dali proć. Ali, mi smo to doživili više kako granicu na Neumu.
- u Jeruzalemu smo htili ić na Kupolu na stijeni i vojnici nas nisu pustili. Domaći su bez problema prolazili, niko ih nije ni gleda, ali nas nisu pustili. Nismo doznali zašto, ali nismo ni pitali, jer kad vojska kaže ne može, onda ne pitaš. Ovo je najbliže što smo se približili toj Kupoli. A dobro, drugi put ćemo gore.
Kupola na stijeni – što smo propustili
Jeruzalem je sveti grad za tri vjere: židovsku, kršćansku i muslimansku, a Brdo hrama na kojem se nalazi Kupola na stijeni je jedna od najsvetijih točaka za sve tri. Što je tamo?
Za Židove je to najsvetije misto na cilom svitu. Tu je stijena koju je Bog prvu stvorio kad je stvara zemlju, tu je stvori i Adama, tu je Abraham treba žrtvovat Izaka, tu je Salomon nagradi prvi Hram, a tu je bi i drugi Hram. Prvi su razorili Babilonci, drugi Rimljani, a treći bi se treba nagradit ili odma ili kad dođe Mesija, tu vjernici baš nisu složni.
Za kršćane je brdo bitno radi Abrahama i Izaka, a i tu je bio Hram iz kojeg je Isus istjera trgovce. Ali, kršćanima nije to misto baš toliko važno, pogotovo što Hrama više nema, a imaju i puno svetijih mjesta.
Zato je muslimanima bitno: sunitima je to treće najsvetije misto. Isto im je bitno radi Abrahama i Izaka, ali s onog istog kamena, za koji Židovi vjeruju da je na njemu počelo stvaranje, je Muhamed uzašao na nebo. I sad je točno na tom mistu svetište Kupola na stijeni.
Da stvari budu kompliciranije, na tom mistu su i Rimljani imali Jupiterov hram. Ali, to je sad bitno samo arheolozima.
Jeruzalem – nepromijenjeni grad
Cilo vrime smo u Jeruzalemu imali osjećaj da se taj grad nije promini zadnjih 2000-3000 godina. Otkad je Isus hoda po njemu. Mislimo, promini se jer je više nego jednom razaran, ali svejedno genius loci je osta isti. Samo što su trgovci, kad je Isus prolazi, prodavali recimo košare, lončariju, začine i tkanine, a sad prodaju suvenire, začine i tkanine. Ali, zapravo je to isto. Možda je i tada na košarama pisalo I <3 Jeruzalem. Možda su i tada prodavali gondole sa snježnim kuglama iz Kine.
Inače, stari grad Jeruzalem podijeljen je na četiri kvarta: židovski, arapski, kršćanski i armenski. Po suvenirima odmah skužite u kojem ste dilu.
Tel Aviv – a sada nešto potpuno drukčije
Za razliku od Jeruzalema, smrznutog u vremenu, Tel Aviv je mladi grad. Ne samo što je nasta prije sedamdesetak godina, nego što je pun mladih, bar u kvartovima di smo mi bili. Osjeća se energija, vidi se da se tu radi puno i troši puno.
Tel Aviv je cili na plaži. Zato je to i surferska meka. A, di su surferi tu je i zabava. Zato je tamo jaka i party-scena. Tel Aviv je Miami Mediterana.
Telavivljani su jako opušteni ljudi, valjda zbog plaže. Veseli su i cool, govore engleski, nisu opterećeni izgledom, premda lipo izgledaju, i markama. Zato je Tel Aviv pun lipih butika koji su manje ili više skupi (skupi su uvik, jer je Izrael stvarno skup), ali svaki ima svoju posebno izabranu, cool robu i moglo bi se cili dan hodit po tim buticima i stalno gledat drukčiju robu.
U Jaffi nema jaffi
Ovi su butici zapravo u Jaffi. To je stari grad kojem je Tel Aviv nekad bio samo predgrađe, a onda se Tel Aviv razvio i sad se koglomeracija zapravo zove Tel Aviv – Jaffa.
Prema jednom mitu, Jaffu je nakon potopa osnovao Jafet, sin Noe, a prema drugom, tamo je za stijenu iznad mora bila prikovana Andromeda, dok je nije spasi Perzej. Po Jaffi su hodali i Jona i Salomon i sveti Petar. Ali, to su tempi passati, sada se u Jaffi više brije na horoskop. Iz razloga koje nismo uspili dokučit, 12 malih uličica zove se po horoskopskim znakovima. Tu je i fontana s horoskopskim znakovima koja je navodno na mistu jednega čudotvornega mitskog izvora.
Do fontane vodi mostić na kojem su opet horoskopski znakovi. Treba držat svoj znak, okrenut se prima moru i zaželit želju. Zaželili smo da se vratimo u Tel Aviv.
Izrael – zemlja meda i mlijeka
Nedostatak keksi Jaffa obilno smo nadoknadili svime što Izrael može ponudit na gastronomskem planu. A ponuda je božanstvena, uostalom, i u Bibliji piše da je to zema meda i mlijeka. Mi bismo se složili i dodali još slanutak i petrusimen, jer je to osnova svega. Općenito se jede puno povrća, samo malo mesa, ali ni najokorjelijem mesožderu ne bi falilo ništa.
Sve je preukusno, kako da je iz vrtla, a ne iz plantaže. I skupo je, već smo rekli da je Izrael baš skup. Ali, koliko god to koštalo, nismo imali osjećaj da smo preplatili išta, jer je sve savršeno.
Baza za hranu nam je bila Falafel Gabay. Bilo nam je blizu, a čim smo vidili lokalce di tamo marendaju, znali smo da smo na pravom mistu.
Jeli smo naravno falafel, najbolji u životu, a svakako mu je velika prednost što ni frigan na staremu ulju. Sve je u Gabaya freško! Gazda/kuhar je inače kuha i na televiziji, ali to ne znači da neće svaki dan bit u lokalu i činit hummus i šakšuku i sva ostala blaga.
Šakšuku smo jili svaki dan, ne uvik u Gabaya, i svaka je bila drukčija. Gabay čini blagu, skoro bez začina, na druga mista je malo paprenija, ali svugdi je dobra. Super nam je u Gabaya kako ima verziju šakšuke koja je još potopljena u hummus. I onda uzmete bokun kruha odnosno pite i kupite skupa i hummus i jaje i pamidore i najsrićniji ste na svitu.
Zapamtite, može i bez svih začina, samo malo soli i papra i cukara. Ali, bitno je da žumance ostane tekuće, tako da kad umočite kruh da se sve to poveže u jedan savršeni zalogaj.
Ne možemo uopće nabrojat što smo sve jili po Izraelu jer smo toliko toga izili da ne stane u jedan post. A i ne bismo se hvalili jer je proždrljivost smrtni grih. Reć ćemo samo da smo u 5 dana više potrošili na hranu nego na smještaj.
Ali, moramo spomenut šipke. Izraelci su ludi za šipcima, na svakom kantunu se prodaje sok od svježa cijeđenih šipaka, a obilno ih posipaju i po salatama. Iako stvarno ne volimo sokove i nikad ih ne pijemo, tamo nismo mogli odolit, svaki dan bi ga popili.
Još jedno super misto koje moramo spomenut je restoran Centro. Isto kako je Tel Aviv pun fora butika, tako je i pun fora kafića i restorana. Zapravo, u svakom se kafiću/baru može i jest tako da je ta granica tanka.
Na Centro smo nabasali slučajno i u početku nam ni izgleda ništa posebno, dok se nisu počeli pokazivati svi njegovi slojevi. Na primjer, zlatni pribor za jelo. A u ovoj škatulici je kesica čaja. I ovo je vjerojatno najlipša šalica iz koje smo pili čaj po kafićima.
Što radit u Tel Avivu za šabat
Šabat je dan odmora za Židove, a traje od petka od zalaska sunca do subote do zalaska sunca. Sve staje, ne vozi javni prijevoz, dućani se zatvaraju, petak je već ionako neradni dan tako da ni ostali ne rade. U petak navečer ulice su prazne kako Zagreb na Velu Gospu. Petak navečer je vrime za okupljanje obitelji i tradicionalnu večeru i rituale i tradicije.
Ali to je samo privid. Jer, svi su vanka. Svi. Ne da su restorani puni, nego i u baru treba rezevirat misto ako se hoće sjedit za stolom. Mi smo htili u obični kafić/bar u kvartu, a htili smo i štogo izist. I onda nam je hostesa na vratima rekla da nema šanse da sedemo: »Pa petak je navečer, treba se rezervirat stol ako hoćete sjest.« Igrom slučaja, taman su neki gosti izašli pa smo se mi dograbili stola, inače bi morali jist s noga.
Rekli su nam da je ta ludnica u petak samo u Tel Avivu, party-gradu. U tradicionalnom Jeruzalemu za šabat stvarno sve, sve stane. A, Telavivljani prvo izlaze s četvrtka na petak, jer se petak ne radi, onda s petka na subotu, jer se ni tada ne radi. A onda u nediju u sumrak sve što je bilo zatvoreno otvori, svi dućani, svi šoping-centri, Falafel Gabay, sve, i onda opet u nediju svi izlaze.
Kako misliš tri godine vojske?
Ono što nam je bilo užasno čudno je kako Izraelci izdrže tri godine vojske (za muške) i dvi (za ženske). Ali, u razgovoru s lokalcima doznali smo da to njima uopće ni problem. Prvo, zato što svi idu i svi oduvik idu, i to je normalna životna faza. Drugo, zato što nije da oni tri, odnosno dvi godine, skaču, trču i vježbaju gađanje. To im dođe ko neka praksa jer ih rasporede recimo u informatički odjel i onda iza vojske idu na FER, ili ih stave u inžinjeriju i završe na građevini, ili u sanitet pa budu doktori. Jer svi nakon vojske idu na faks, njih 90% završi fakultete. Ovi koji ne idu u tolikom broju na faks su isti koji ne idu ni u vojsku: Arapi i ortodoksni Židovi.
Ali, ni vojska nije kraj. Jer onda svaku godinu idu 15 do misec dana u rezervu. Ali, to opet nije problem jer im je to super prilika da se sretnu s prikama i prijama iz vojske.
Kako misliš mliko u kesici?
Izrael je stvarno tehnološki napredna zemlja. Oni su izmislili i Viber i Waze i Wix i Gett i doslovno imaju aplikaciju za sve. Ali, džaba im sve kad još imaju mliko u kesici. Što reć?
Najbolji Advent Bliskog istoka
Da završimo prigodno. U Izraelu smo bili u božićno vrime. Što se ne može puno osjetit po atmosferi i kićenju, iz razumljivih razloga. Bi je jedan veliki bor u Jaffi (livo), bor i oooogromne jaslice u Betlehemu (desno i dole), ali osim toga nije baš okićeno. Ni po dućanima i restoranima, eventualno neki balončići 2018. ali ne puno.
Ali, zato je Haifa popravila dojam. U Haifi mirno sužive Židovi, kršćani i muslimani i svi zajedno slave sve blagdane. A kako je taman kad smo mi bili tamo bi pravoslavni Badnjak, sve su crkve bile otvorene i posebno osvjetljene, ali iskazalo se i gradsko vijeće i propisno okitilo grad. U izboru za najbolji Advent Bliskog istoka, Haifa pobjeđuje.
A zgrada s kupolom je drugo najsvetije mjesto bahaista. Religija Bahá’í nastala je u Iranu u 19. stoljeću, a bahaisti vjeruju da je Bog jedan i da iz njega potječu sve religije i da su svi ljudi jednaki. Spojili su islam, kršćanstvo, malo neoplatonizma i malo prosjetiteljstva i sad ih ima 6 milijuna u cilom svitu. Inače, njihov osnivač je pisao o potrebi zajedničke svjetske vlade koja će upravljat čovječanstvom, tako da su bahaisti od početka podupirali ideju Ujedinjenih naroda i aktivni su tijelima organizacije. Znači, samo ljubav bratstvo, jednakost i sloboda!
Nadamo se da ste zadovolji izvještajem.
Šalom,
Vaši,
Pratite naše dogodovštine kroz najvažnije stvari na svitu: di smo bili, što smo jeli i što smo obukli, na adresama:
