Kada šećete Viroviticom, ulice često znaju biti prazne, čak i u vrijeme bez korone. Mogli biste još i pomisliti kako su Virovitičani jedva dočekali samoizolaciju i predali joj se šaptom te kako je inspiraciju za skladbu 4′33″ John Cage mogao pronaći i ovdje. No privid, naravno laže, i kao središte jedne od županija s najmanjim brojem zaraženih u Hrvatskoj, po ljetnim kulturnim događanjima u vremenu obaveznih dezinfekcija, medicinskih maski, smanjenog društvenog kontakta i pojačane samokontrole, mogla bi konkurirati mnogim našim gradovima.
Kako je ljeto 2020. u Virovitici postalo ljeto za pamćenje? Vraćam se opet na šetnju ovom pomalo nepoznatom, ali osebujnom slavonskom varoši čije ulice, ušorene oko dvorca na humku, vode prema tihoj i uspavanoj periferiji. No tko ne brza i naćuli uši, lako će opaziti da široki, prazni sokaci i nisu posve nijemi. Tako na primjer, u Ulici Pavla Radića, s lijeve strane od pješačkog mosta prema gradu, nasuprot koje obično stoji parkirano službeno vozilo virovitičke grupe Vatra, ima kuća iz čijeg potkrovlja često dopiru prigušeni rifovi gitare. U susjednoj Marinovoj – virovitički starosjedioci Mikeši tako zovu Preradovićevu – netko stalno usavršava sinkope potmulim šamaranjem neozvučenog bubnja, rasipajući šesnaestinke po hi-hatu.
Na drugom kraju grada, u Zagorkinoj ulici, budući maestro Jakov, dok nije na konzervatoriju u Trstu, često preludira na klasičnoj gitari. A ni pod bilogorskim brežuljcima nadomak gradu, do kojih se stiže polusatnim hodom od centra ili još kraćom vožnjom na biciklu, od nevidljivog ritma ne može se pobjeći u tišinu. Slijedom kratkih predudara, arpeggia i crescenda, svašta bi se još moglo naći u gradskom vodiču – kajdanci, no put notnog crtovlja nezaobilazno vodi na četiri mjesta. Do Gradskog prostora stare vojarne, u Glazbenu školu Jan Vlašimsky,na ljetnu pozornicu atrija Palače Pejačević i konačno, u Caffe bar Pub.
Ok, ajmo nekim redom. Kulturni život u Virovitici bogat je i nije samo u znaku violinskog ključa. Hram kulture građevina je u središtu grada koja baš tako i izgleda, Dvorac Pejačević iz 1804. godine. U tek obnovljenom novom ruhu, novi stari dvorac s novom i originalnom stalnom postavom Gradskog muzeja Virovitica svečano je otvoren krajem prošle godine. Otada te unatoč koronakrizi, bilježi lijepe brojke posjeta, a gostujuća izložba zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt Između htijenja i realnosti – industrija i dizajn namještaja u Hrvatskoj 1945. – 1990. značajan je događaj upravo završenog virovitičkog kulturnog ljeta. Uz upečatljivu vizuru Dvorca, mnogi već znaju i Viroviticu prepoznaju po dugoj kazališnoj tradiciji i zimskom festivalu Virkas koji je svoju zadnju predstavu ove godine u ožujku odigrao tek par dana prije proglašenja epidemije bolesti COVID-19 u Hrvatskoj.
Kazalište Virovitica koje bilježi više od jednog stoljeća postojanja, zahvaljujući bezrezervnoj potpori građana Virovitice, opstalo je i u vremenima kada su se u znatno većim gradovima kazališta gasila. I u ova teška vremena zadržalo je dobru formu te izašašvši među Virovitičane na otvorenu pozornicu atrija Palače Pejačević, u lipnju održalo 17. po redu Virovitičko kazališno ljeto. Prigodna je bila i predstava kojom je ono započelo, Mikeški Korona Kabare autora virovitičkog glumca Draška Zidara u režiji kazališnog kriznog stožera.
Unatoč izostanku dviju najvećih manifestacija, Virovitičkog međunarodnog sajma Viroexpo u ožujku i proslave Dana Sv. Roka, zaštitnika grada u kolovozu, ispalo je ipak tako da je kultura ovo ljeto u Viroviticu ulazila na sva vrata. Uz dvije velike pozornice, Muzej i Kazalište, značajan doprinos događanjima u gradu dale su i one male, dapače vrlo aktivne, kreativne i poduzetne. Poezija se, zahvaljujući književniku, dramaturgu i glumcu Robertu Rokliceru koji je prerano preminuo 2018. godine, još od 2017. trajno nastanila u Caffe Baru Cug oko kružoka pjesnika, glumaca, muzičara i inih njezinih ljubitelja koji se na Roklicerovim večerima tamo redovito okupljaju i čitaju je.
U sjećanje na Roberta i okupljanja u Cugu koje je on potaknuo, otvorena je krajem kolovoza i retrospektivna izložba fotografija. Izložbu je osmislio novinar i direktor Festvala reportaže i reportera Fra Ma Fu Goran Gazdek, a postavio Zlatko Kovačević Saksa, dok su svoje i Robertove pjesme čitali ili uglazbljene pjevali Milko Kiš, Ivanka Blažević Kiš, glumci Igor i Vlasta Golub, Zlatko Erjavec, Zrinka Mikolić i drugi. Spomenuti festival kojeg su 2015. godine u Virovitici pokrenuli Hrvatsko novinarsko društvo i Studijski institut za novinarstvo na inicijativu virovitičkih novinara Gorana Gazdeka i Ivana Žade, bez obzira što se od 2018. više ne održava u njoj, svojevrstan je virovitički proizvod.
Posvećen je slavnom i legendarnom reporteru Franji Martinu Fuisu, rođenom 1908. godine u Virovitici koji je tridesetih godina prošloga stoljeća slovio za najpopularnijag novinara u onodobnoj Hrvatskoj. Cilj Festivala je očuvanje reportaže kao vrste koja je sve manje zastupljena u medijima u obliku kako je to Fuis radio. Obično donosi atraktivne programe, izložbe, promocije, projekcije filmova recentnih hrvatskih i inozemnih autora te organizira radionice u kojima sudjeluju građani svih uzrasta i posjetiteljima otkrivaju male tajne stripa, animacije i fotografije. Od 2019. Festival se održava u Daruvaru, a ove godine, zbog epidemije izazvane koronavirusom, bit će reduciran na manji dio programa za lokalnu publiku, bez akreditiranih gostiju i novinara.
Ovo naravno nije sve od virovitičkog kulturnog ljeta 2020. Sjećate li se onih četiri mjesta koje sam spomenuo, a do kojih će vas nezaobilazno dovesti trag violinskog ključa? Prvo je Gradski prostor stare vojarne gdje većina virovitičkih bendova ima svoje probe. A nije ih malo. Uz svima poznatu Vatru, to su još ZMaj, Spotty Mug, P.O.C, Ohio band i Epitaf. Te barem još toliko glazbenih entuzijasta skučenih pod raznim tavanicama i u podrumima. To možda i nije slučaj, obzirom na činjenicu da od 1886. godine u gradu djeluje Glazbena škola Jan Vlašimsky kojoj je Hrvatsko društvo glazbenih pedagoga 2019. godine dodijelilo titulu najbolje glazbene škole u Hrvatskoj.
Upravo iz njezinih redova potekla je početkom prošle godine inicijativa koja je itekako obilježila nedavno završeno virovitičko kulturno ljeto. Profesori Mario Petrinjak, Ivan Manjkas i Vedran Gorjup, koji su, u suradnji s Turističkom zajednicom grada Virovitice, Klubom mladih Virovitice te Savjetom mladih Grada Virovitice prije tri godine pokrenuli projekt Svirka u Palači, potakli su okupljanje građana u platformu s ciljem osmišljavanja, organizacije i promocije kulturnih događanja u gradu. Rezultat tih nastojanja je Udruga Virovitička kulturna alternativa, javnosti poznatija po već uvriježenom nazivu Vika.
I premda je Vika svoje prve korake neplanirano načinila pod zaštitnom maskom, uz potporu Ministarstva kulture uspješno je realizirala projekt Vika ljeto u Pubu 2020. Riječ je o tromjesečnom programu muzičkih nastupa, književnih večeri i izložbi fotografija u virovitičkom caffe baru Pub koji su od lipnja do početka rujna zaokružili virovitičko kulturno ljeto. Uz virovitičke bendove Vatru, Spotty Mug i Epitaf, u Pubu su ovo ljeto nastupali i Truth ≠ Tribe, B Confidential & The Secret Four, Paul The Walrus i Doringo iz Zagreba te Cat Paws iz Daruvara.
Kako je Virovitica u zadnjih nekoliko godina postala etablirano mjesto u kojemu stanuje poezija, uz glazbeni dio projekta išla je i Književna Vika s četirima književnim večerima na kojima su predstavljeni Hrvatski pjesnički huligani Zvonimir Grozdić, Žarko Jovanovski, Siniša Matasović I Jovo Mraović, zatim Najjači hrvatski slemeri Mario Kovač, Dejan Inđić, Zlatko Majsec, Hrvoje Mimica I Dino Tremens, Milko Kiš i Ivana Blažević Kiš te sisački književnici Sanja Domenuš, Denis Vidović i ponovo virovitički miljenik Siniša Matasović koji je u svome Facebook osvrtu na zadnju Književnu Viku u Pubu kratko napisao: “Ekipa za poželjeti I ubuduće.” Virovitički fotografi članovi Udruge održali su u Caffe baru Pub dvije izložbe fotografija, a projekt je izvanrednom svirkom zaključio legendarni Erotic Biljan and His Heretics. O virovitičkom ljetu 2020, umjesto nabrajanja, dale bi se pisati priče koje, kada je riječ o malim gradovima, često nepravedno ostaju prešućene.
Naročito o demografski otpisanim i iseljenim malim gradovima Slavonije. Virovitičani očito imaju što za ponuditi i reći, znaju to artikulirati, mogu organizirati vrhunske kulturne događaje i kao odlični domaćini ugostiti ljude. “Ako smo u kriznoj godini s malim budžetom napravili ovakvo nešto, u nekoj normalnijoj godini možemo samo još i bolje,” zaključuje predsjednik Udruge Vika, Mario Petrinjak. A što se tiče novih događanja, ne treba ni čekati tu normalnu godinu. Jesenja Vika u Pubu već je počela.
Saša Pjanić, fotografije i tekst
