Piše: Irma Kovačić, autorica knjige Kad otok putuje
Bor – mjesto dragih susreta
Pod borom, onim meni najdražim koji mi je godinama bio dnevni boravak… s otvorenim, vanjskim kaminom, koji mi je bio pećica za friški hljeb, za ribu na gradele, za polpetu od hobotnice, za divlje zelje, za petrusimul iz vrta, za artičoku svježu i onu skamenjenu u naramku na jesen u mojemu krilu … kao izvidnica, kao dočekuša i ispraćuša, pod borom gdje sam primala jednako prijatelje kao i poznanike – ministre i političare, komandante, pukovnike i kapetane, običnu JNA raju, svoje moreplovce oko svijeta i skipere, mnogobrojne dojđoše ovoga svijeta… pod tim borom eto sklonila sam i jednoga majordomusa. Zvao se barba Paulo. Zvali smo ga Aloha. Vratio se iz Čilea nakon 40 godina izbivanja s ovoga otoka, uplovio je u valu majestozno, plivajući brodolomac bez čamca i bez ikakve plutače, samo s torbom s tisućama novčanica iz najrazličitijih geografskih širina i dužina kao i iz najrazličitijih povijesti… danima smo ih sušili pod kamenčićima žala dok su tekle najneobičnije priče koje ni Borghes smislio ne bi. Pod tim borom stvorila se i ekipa hrvatskoga radija s urednikom i svi mi zajedno oko okrugla stola.
I pita Tralić barba Paula Alohu :
– A barba Paulo… bili ste u Ikike u Čile?
– Da bi ?!? A je ti znoš di je Ikike?
– A je imo kurbih u Ikike, u Čile, barba Paulo?
A ovaj moj majordomus, potpuno sijede, bijele, rahle kose k’o da ga je netom friziralo – dignuo glavu, gleda onaj bor iznad sebe, širi ruke i govori…
– kurbih… pitoš … kurbih je tamo kako boruhvih na ovemu boru …
Biljne priče i razgovori ugodni o vegetaciji, moru, životu i ljepoti
Sjedimo na samome rubu žala, leđima okrenuti moru – dječak i ja. Gledamo u zemljani zid pred nama uživajući u suncu. Najednom će on:
– Nije li ono trstika?
– Jest, kažem – trstika je… zeleni zid trstike…
– Pa nisam pojma imao da na ovako dalekim južnim otocima raste trstika… znao sam za Pag, čak i Rab … ali ovdje?!
Čudim se i ja… ali me iznenada spopade želja da se igramo brojanja različitih biljki na žalu. Odmah sam ih, iskusna oka, uočila barem desetak.
Rekoh – Ajde mali da nabrajamo biljke koje vidimo.
Sve biljke – pita?
Ja kažem – sve biljke, kako ih vidiš…
– Trstika!
– Ok – to smo već rekli, a do nje – maslina!
– Rogač!
– Bajama!
– Planika!
– Planika ili manjiga ili maginja?
– Ne znam… znam da su joj crveni plodovi jestivi…
– Ali ne u pretjeranim količinama, mogu izazvati vrtoglavicu… zovu se manjige ovdje kod nas, a maginje u Dubrovniku; stablo im je planika… bravo mali!
– Bor!
– Ma bor, naravno da bor… pa jesi li igdje vidio neku uvalu kraj mora a da nema bora?
– Ali ovaj je vazdazelen!
Gledam maloga u čudu da uopće zna tu riječ i da ju umije upotrijebiti u pravome kontekstu.
– Vazdazelen, kažeš?
– Da!
– Dobro, rekoh – ajmo dalje brojat. Tko nabroji više vrsti bilja i raslinja … khm dobit će sladoled! A ako ja pobijedim, vodim te u čarobnu šumu Striborovu, koju ni sama vidjela nisam, ali sam o njoj mnogo slušala, a bome i fotografije vidjela!
– Možeeeeeeeeeeee J
– Hrast!
– Naranča!
– Naranča? Ta gdje je vidiš?
– Ma, nema je ovdje, ali ako se malo popnemo do one zemlje – sigurno ćemo ju naći!
– Onda ćemo naći i limun!
– I mandarinu!
– A jesi ti kad čula za česminu?
– Da čula!? To mi je najdraže divlje stablo. Može narasti i na desetke metara visine, dade se lijepo oblikovati iz neugledna raspršena grma u vitko, uredno stablo, daje dubok hlad, ubiru ga brodograditelji za brodska rebra… moče ga u more, suše, svijaju i oblikuju po želji… tvrd je to kamen česmina, vjerna je mornarima, ribarima, brodolomcima…
– Orah!
– A gdje ga vidiš?
– Pa nije ovdje u ovoj vali, ali u Dalmaciji sigurno raste!
– Ma nemoj! Sad smo već u Dalmaciji! Ma OK! Nek ti bude. Ako raste u Dalmaciji i na ovome će otoku rasti, mislim si u sebi i vičem
– Trešnja!
– Čempres!
– Čempres mi nije drago stablo, ali stvarno raste posvuda. A nije mi drago stoga što ga ljudi najčešće sade na grobljima i ja kad oćutim miris čempresa, obavezno ga povežem s grobljem. Iako, ne mora to biti… može biti da raste, prekrasan, visok i vitak, slobodan od groblja. Takav bi mi se sigurno dopao!
– Oleander – viče mali!
– Oleander… da, evo ga … tu je! Bijeloga cvijeta, što je rjeđe; češće bude ružičast. Prati ga predaja da bez tragova može otrovati čovjeka ako tek jedan list oleandra staviš u čaj. Nisam isprobala, ne znam, ne mogu svjedočiti. Inače je predivan ukrasni grm vesela i mirisna cvijeta; mislim čak da se može oblikovati u živicu, a ako ga pustiš na miru može ostati tek grm, ali može narasti i nekoliko metara visine stablo.
– Lovor – pretičem dječaka, pa neće mi valjda on odnijeti pobjedu !
– A čemu ti služi taj lovor?
– To je začin… ne da mi se dalje o tome raspredati s malim, ionako njemu do toga nije previše stalo. Ali jest meni! Ja obožavam znati biljke i o biljkama – što je moguće ljepše priče.
– Glog – viče mali.
– Glog? Ma gdje ga nađe? Valjda raste u Dalmaciji?
– Vinova loza – rekoh mudro, pametno, uvjereno… Do tih vinskih plavaca i sivaca nikada se bez vinove loze ne bi ni došlo… a osim toga – loza oblikuje pejsaže naših otoka, naših obala … a bome i našega kopna u cjelini… A osim svega, evo je gdje na našem očigledu raste i stere se tik iza one trstike s početka priče.
– Bugenvilija – kažem ja – tek toliko da maloga zbunim.
– A šta ti je to pita zbunjenko?
– Pa rekoh – prekrasna stabljolika penjačica koja izbaci cijeli plašt ružičastih ili kardinal crvenih cvjetova svake godine iznova, a žene je vole jer je čudesan spoj poezije i priče – nezahtjevna je u prohtjevima a izdašna u nasladama.
– Breskva!
Ok! Breskva! Pravim se važna i velikodušna. Znam da ćeš negdje u Dalmaciji naći i nasade breskvi… cijele breskvike… nek ti bude, mislim si ja i rekoh
– Murva!
– Murva? zjanuo mali; gleda me razjapljeno…
– Da, rekoh – murva!
– Pa je l ti to nešto za jest? Je li to stablo – pita tunto?
– Naravno da je stablo i naravno da je za jest! Pa ja uglavnom i brinem o biljkama koje su nam važne, koje nam služe za jest, za lijek, za razonodu, za veselje, za ublažavanje svih misli i bolova, za utišanje tuge i za priziv blagodati svakih vrsta. Murva – bijela, crna, ružičasta… meka, slatka, ukusna, medonosna, cvjetonošna, miomirisna… osobito i rijetko utočište drage Gordane s moga otoka. Pod murvu ta je hrabra žena sa svojom obitelji smjestila svoj život… a on joj otuda, poput murve nad dvorom – blagonosno i odgovara, daje, vraća, ljubi je njezin život ispod njezine murve …
– Akacija – to sam rekla ja, jer mali vjerojatno nikad nije ni čuo za ovo drhtavo i svirajuće stablo čiji se sladak cvijet može pohati poput bazginog, iako nikada nije postao tako popularan. Djeci je poznat po onom oštroliku listu kojega staviš između dva palca i onda puhneš u sredinu, a od tamo izađe čarobno dubok ili nevjerojatno visok, štoviše falset – glas.
– Bazga – veli mali.
– Bravo mali! Brzo kopčaš! Naravno bazga! Iako je ovdje ne vidimo, pouzdano znamo da ćemo je naći na svim geografskim širinama odakle će nam mirisati zavodljivo slatko sve dok ju ne pretvorimo u likerasti sok ili u, u gustu tijestu za palačinke, pohane delicije – o cvijetu govorimo, naravno.
– Lipa, veli mali.
– Lipa?
– Lipu on ovdje sasvim sigurno ne vidi. Ne na ovome žalu na kojemu sunčamo leđa. Odakle mu dakle ta lipa koja baš sada, baš ovih dana, tako opojno, tako zanosno, tako zavodljivo miriše pod prozorima moga zagrebačkog stana? I da! Lipa jest simbol sjevernjačkog identiteta. Matija Gubec se oslanjao desnim ramenom o lipu prije no što je pokrenuo svoje slabo naoružane seljake U boj U boj… Lipa je ostala jedinim svjedokom toga vremena … preko 400 godina – sve do danas! No, ne znači da je mali u krivu. Moguće i njega da je negdje opio miris lipe pred sudbonosne odluke… Kad cvate, nitko je mimoići ne može – u tome je njezina moć; i u čaju – dakako!
– Jablan – rekoh!
– Dobro – veli mali.
– Dobro, mislim i ja, ali me čudi da ništa o tome ne pita. Zna li itko (osim Kranjčevića) kako jablan treperi?
Pogledaj gore – uvijek kažem kad pod jablanom prolazim.
Irma Kovačić -“Kad otok putuje”.
Kad otok putuje, zanimljiva je putopisna storija o biljkama te niz živopisnih pripovijesti o rogaču, šparogama, kaparima, artičokama, žužulama kao i sve ostalim mediteranskim biljem koje postaje autoričin simbol začaranog vrta. U knjizi se nalaze i zanimljivi recepti vezani uz otočke biljke.
Fotografije: Irma Kovačić
