Piše: Dora Marinić
Kako ste mogli shvatiti iz ranijih postova, otkad znam za sebe, bila sam pinklecnarameiajmo djevojčica, djevojka, a sad i (uskoro) žena. Prvi veći izdatak za putovanje napravila sam nakon 2.godine faksa kada sam plaće sa sezone uložila u plaćanja po Parizu.
Koliko me je samo tada moj dida naživcirao s izjavom: “Jesi bila u Čabru ikad? Dao bi ja tebi Pariz kad ni vlastitu zemlju ne poznaješ.” Njegove riječi su kroz jedno uho ušle, a kroz drugo izašle. Pa meni se podrazumijevalo da ću Hrvatsku ionako posjetiti, tu sam gdje jesam, a i nije nam zemlja nešto velika da se to sve ne stigne. Tada mi nije bilo jasno što bi se to u tamo nekim anonimus mjestašcima moglo uopće vidjeti (doduše bilo mi je smiješno), sve dok nismo napravili prve korake po mjestašcima Gorskog kotara. Razglednicama koje slijede želim vam pokazati da to što su manje poznata, nema veze s ljepotom ovih čudesnih mjesta, već s nekim drugim, za mene nedokučivim stvarima, ljudima i pojavama (još nisam pravo ni krenula pisati, a već mi je toplo oko srca ❤ ).
Severin na Kupi
Ako ste ikada čuli za ovo mjesto onda je to zbog (bar je kod nas tako) prekrasnog dvorca Zrinskih i Frankopana kojih u ovom kraju ima podosta. Borna je bio posebno zagrijan za posjet dvorcu jer mu je još kao školarcu ostao u jako lijepom sjećanju. Nažalost, stvari su se ponešto promijenile. Već dok smo hodali prema dvorcu bilo nam je neobično to što nigdje nema nikoga, a i osjećali smo se kao da ulazimo u sve veću šikaru.
Oko nas šuma i visoka trava, a onda odjednom – ulaz i s desne strane star i oronuo dvorac. Nekako sam prilično sigurna da kada ga ljudi dođu posjetiti i već na ulazu vide travu koja je gotovo viša od njih, veoma brzo odustanu. Mi nismo. I dragom Bogu hvala da nismo. Pokraj dvorca nalazi se, iako zarastao, valjda najljepši perivoj koji sam u životu vidjela (pri tome mislim i na fotografije). Kapelica, stepenice, biste i kipovi… Tako tužno sami stoje, ali nekako ponosno vrište staru slavu. Dvorac je pod lokotom i u njega se ne može ući, mogli smo samo proviriti i zamisliti kakvo bi čudo od ovog moglo biti. Zbog ovog starog dvorca bili smo stvarno tužni, a kada smo vidjeli nevjerojatan pogled koji se proteže na dolinu rijeke Kupe, nije nam bilo puno bolje. U tom razočarenju (samo se tješim ? ), dogodila se jedna anegdotica. Dok smo uživali u prizoru pitala sam Bornu koja je to dolje rijeka, a on mi je onako lijepo profesorski (možda da razmisli o radu u školi), uzvratio da što mislim koja bi mogla biti ako se nalazimo u Severinu na Kupi.
Šalu na stranu, stvarno me rastužuje činjenica da se sva raskoš hrvatskih dvoraca svela na Trakošćan i Lobor (da me ne bi krivo shvatili PREDIVNI su) jer Hrvatska jednostavno ima još more toga za ponuditi, a Severin na Kupi je idealan primjer. Ipak, ne želim gubiti nadu u institucije koje bi trebale biti istinski čuvari povijesti i kulturnih dobara (no kada one zakažu ili trebaju pomoć postoje super ljudi i stranice kao što je “Stari gradovi, Dvorci i Fortifikacijska arhitektura” na kojima možete saznati puno o ovom, ali i mnogim drugim dvorcima diljem Lijepe naše) i čvrsto vjerujem u vraćanje punog sjaja ovom prekrasnom zdanju, a vas ostavljam sa slikom srednjovjekovnog ljepotana.
Brod Moravice
Vjerojatno se sada pitate zašto baš tu, ali razloga ima. Naime, Bornini korijeni su na području ovog preslatkog i skroz neobičnog mjesta. Baš mi je čudno kako je nekako atmosfera i stil života tamo drugačiji ( ako će vam biti jasnije, usporedila bih to sa situacijom kad iz Zagreba dođeš u Samobor ). Sam centar mjesta ima preslatki park sa stvarno prelijepim drvotvorinama, a sve nekako diše šumu i šumarstvo koji su za ovaj kraj od iznimne važnosti.
Nekoliko metara iznad, na brdašcu se smjestila crkvica sv. Nikole za koju smo čuli da je jedna od najstarijih na području Gorskog kotara. Brodmoravičko područje prepuno je starih goranskih kućica, a u mnogima od njih ljudi i dalje žive. I to mi je genijalno. Te kućice i dvorišta u kontekstu cijele okoline trebala bi biti prava turistička atrakcija. Nedaleko od Brod Moravica (logično, morali smo se vozikati ni sami nismo znali gdje ? ) ugledali smo i prekrasnu crkvicu koja krasi jedno od mnogih brda. Mislim da neke stvari iz čovjeka generacijama ne nestaju. Tako kod svog Borne svakodnevno osjetim onaj lijepi goranski duh koji sam upoznala u Brod Moravicama, a ako nemate Goranina ili nekog s ovim korijenima pokraj sebe, najbolje je da posjetite ovo preslatko mjesto i sami shvatite o čemu pišem.
Brod na Kupi
Ovo je definitivno mjesto koje susrećete barem na oznakama ukoliko putujete onim dijelom Hrvatske. Mi nismo znali puno o njemu, osim da se nalazi pokraj rijeke Kupe ( do tada mi je logika već proradila ? ).
U svakom slučaju, nije taj Brod na Kupi baš tako blizu, a nije mi ni za čudit se što nismo znali jesmo li u Hrvatskoj kada mi je po tko zna koji put sve izgledalo kao da sam na kraju svijeta ili u prelasku u neku drugu dimenziju. Iako po dolasku nismo bili u Sloveniji, bili smo joj jako blizu jer se granični prijelaz nalazi gotovo u centru mjesta. S obzirom na to, mjesto je dosta živo i prometno, a kafići i restorančići su puni. U centru se (osim granice ? ) nalazi i Kaštel Zrinskih koji je pretvoren u stvarno prekul muzej šumrstva, lovstva i ribolova pod nadležnosti Prirodoslovnog muzeja Rijeka.
Sve važne povijesne informacije pisane su na tako jasan i zanimljiv način da sam jednostavno sigurna da bi ih i oni kojima je povijest strašno mrska rado pročitali. Osim toga, baš sve što je u muzeju prikazano učinjeno je na toliko živopisan način da je to čudo. Osim ovog što možete vidjeti na slikama, imajte na umu da je svaka prostorija popraćena prigodnim zvukovima iz prirode tako da se jednostavno prirodnim tijekom počnete osjećati kao dio cijele priče. Veliko bravo za muzej koji je uz ovo sve još i prilagođen za osobe s invaliditetom!
U muzeju se, kada smo mi bili, nalazila i privremena postava prepariranih trofeja mnoštva divljih životinja (među kojima se nalaze i slon, žirafa, lav, ali i brojne druge afričke životinje). U trenutku u kojem je Borna vidio prepariranog lava, za njega je posjet ovoj sobi završio ? . Mišljenja o ovom mogu biti različita ( i ja se doista jadna tješim da su te životinje uginule prirodom smrću), no sigurna sam da onaj tko ovo želi vidjeti, u Hrvatskoj ne može na puno mjesta (tj., ja nemam saznanja o njima), a bez obzira na sve je impresivno i zapanjujuće.
Brod na Kupi nalazi se u samoj dolini pa ga s jedne strane grle planine, a s druge prekrasna rijeka Kupa. Prizor je kao iz nekih reklama koje se snimaju u podnožju Alpa (stvarno mi nije jasno zašto ih još nitko nije počeo snimati po Gorskom kotaru), a biti ondje i to sve uživo gledati je neopisivo.
Za kraj se valja prošetati do rijeke po kojoj je s razlogom ovo mjesto dobilo ime. Uzduž njezina toka nalaze se prekrasna i mirna mjesta na kojima se može kupati i izletariti. Cjelokupan dojam koji je ovaj kraj ostavio na mene mogu sročiti u jednu rečenicu: Vjerujem da je divno roditi se, buditi, raditi i cijeloga života crpiti snagu iz kraja u kojem se sve to događa.
Bila su ovo tri mjesta Gorskog kotara. Svaki sa svojim duhom i svojom pričom. Ja sam danas presretna što sam plaće počela ulagati u plaćanje po ovim čudima i jedva čekam biti baka pa svojim unucima govoriti što je meni moj dida ❤..
Ne mogu niti zamisliti koliko neotkrivenih ljepota nas ondje čeka. One koje smo otkrili podijelit ćemo s vama već u sljedećim razglednicama koje dolaze s izletišta Zeleni vir i kanjona Vražji prolaz.
Blog: Dorine razglednice
