Naslovnica Blog Gvinejom u prolazu - šesta priča Saše Pjanića

Gvinejom u prolazu – šesta priča Saše Pjanića

Za Explore Croatia piše piše Saša Pjanić, nagrađivani hrvatski autor, fotograf i putopisac, dobitnik Grand Prix Marko Polo 2016 za najbolju foto – putopisnu reportažu u Hrvatskoj. Sašini poznati i prepoznatljivi putopisi, pričaju fascinantne priče o dalekim zemljama a jedinstvene fotografije komuniciraju čitatelju univerzalnim jezikom svijeta bez granica, tolerancije, ljubavi i ljepote i univerzalne ljudske dobrote koja negdje još egzistira u tragovima, majstorski ulovljene u nekom naizgled svakodnevnom trenutku.

Tko je bio Thomas Sankara? Ćaskamo u dvorištu istoimenog prenoćišta u Kedougouu dok čekamo da zavrije u loncu. Zalihe mesa u masti i hladnjaku sve brže nestaju, što je i cilj, da nas rastereti namirnica u autu. Ico je ceremonijal majstor oko improvizirane kuhinje. Jaime pod tušem otvara apetit. Fila zbraja lajkove ispod fotki koje sam noć prije objavio na stranicama Budapest-Bamako grupe; veseli klinci kliču od radosti, dok ih Dex vozi na motoru. Kod Staneka urnebes još veći. Ja, po običaju, praznim kartice i, naravno, pokušavam što više toga zapisati. Domalo, svi smo opet na cesti. “Gledal sam baš nedavno dokumentarac o njemu”, veli Fila. Baš me zanima otkuda ideja da prenoćište nazovu po tom dočasniku, bivšem predsjedniku Burkine Faso, zagovaratelju panafrikanizma, revolucionaru i reformatoru, poznatom i po nadimku Afrički Che Guevara? Razmišljam poluglasno ne sluteći da ću za dva dana u Gvineji, sasvim slučajno upoznati i razgovarati s nekime upravo od tamo. Afrikanci umiju čitati ovakve znakove. Ja ih tada nisam zamjećivao. Sada ih se pomalo plašim.

Od Kedougoua vozimo prema jugozapadu kroz sve divljiji krajolik. Rijetka sela podno brežuljaka, stapaju se s pejzažem isparenim od suše. Slike malih, okruglih koliba preslikavaju se svuda po Africi. Poznate su i pod nazivom rondawel. Potječe od nizozemskih Afrikanera, još iz pretprošlog stoljeća. Upadaju mi u oči one zidane od porobetona. Uspinjemo se crvenim makadamom, a kamenje udara o podvozje. African fake taxi kako je Ico nazvao Mercedes. ima ga zaštićenog pa smjelo grabi po zemlji. “Dobro su nam ga Krle i Žec navarili!” zadovoljan je Fila.

Damir Krklec i Željko Vondrek iz Vrbovca pomogli su dosad svaku našu ekspediciju. Mi smo s kombijem oprezniji no prolazimo sve što prolaze i drugi. U nekom selu prije Salémata, na jedva postojećem raskršću, skrećemo u smjeru kamo sigurno ne bismo skrenuli da tako nije označeno na ruti. “Mi smo ono u cestovnoj kategoriji?” pita Jaime ironično dok u maniri iskusnog off road vozača hvata krivine. Lokve, gudure, prašina, izbočine,rupe, krateri. Po takvom se putu primičemo snegalsko-gvinejskoj granici. Obavljamo kontrolu putovnica u jednom selu na čijem se trgu ili bolje reći javnoj hladovini ispod krošnje velikog stabla sakupilo nekoliko službenika u uniformi, dovuklo školsku klupu i improviziralo kontrolnu postaju. Ostavljajući Senegal za sobom, nastavljamo još većim zabitima. Gdje je točno ta granica?

Nakon sat vremena vožnje shvaćam da to može biti samo retoričko pitanje. Ničega nema osim rijetkog drveće i visoke, uvele trave. Čudno, toplo je, a granje strši bez lišća kao usred ciče zime. A onda uviđam da taj pakao nije dovoljan sam po sebi, nego ga ljudi, paleći šume, još i potiču. Da su brda svuda oko nas, vidi se jedino na karti jer pogled zaklanja zastor od sparine. Teško mi je uopće zamisliti da za pola godine, nakon kiša, padine zazelene, a pogled blista od vedrine. U vožnji, kraj djeluje kao da je bez ljudi no čim bi negdje stali, male glave provirile bi iz  trave i začas se sjatile oko nas. Pašnjaci su njihove društvene mreže, a mi smo im baš uletjeli u chat pa bi bio red da im i podijelimo nešto od svega onoga što vozimo sa sobom.

Predvečer, nakon cijelodnevnog vijuganja po prašnjavim uzbrdicama, stižemo u neko gvinejsko selo gdje, na isti način kao i u Senegalu, obavljamo graničnu kontrolu. Hvata nas mrak, a mi i opet dalje na put, po drndavom makadamu. Još dva sata i evo nas konačno na asfaltu. Koundara je omanji grad koji donekle pristojno izgleda vjerojatno samo u u mraku. Do Gaouale gdje je planiran bivak čeka nas još par sati vožnje pa stanku provodimo u nabavi svega što je potrebno: kruha, vode, cole i kartica za mobitel. Jesu li lokalci znali da večeras prolazi konvoj pa na prodajnom mjestu mobilnog teleoperatera, po afričkom običaju prilagodili radno vrijeme. Dok Jaime i ja čekamo Damira i Icu koji su zaostali za nama ispred neke trgovine, pogled mi zapne za postolje puno utičnica. Uz prihvatljivu naknadu, ljudi koji kod kuće nemaju struje ili možda čak ni kablova za napajanje dolaze ovdje puniti svoje mobilne uređaje. Gvineja je zemlja od 12 milijuna, najvećim dijelom siromašnih ljudi koja počiva na golemom rudnom bogatstvu. Željezo, zlato, dijamanti i nešto manje svjetlucav boksit čije su rezerve u gvinejskim ležištima najveće na svijetu. Zašto ta država onda ne funkcionira i zašto mnogi, kao što sam se već uvjerio po selima kojima sam prolazio, grcaju u bijedi? Bojim se da i to, u pokušaju pronalaženja rješenja, ostaje samo retoričko pitanje. Ili pak u lamentaciji nad povijesnim uzrocima, vrelo informacija korisnih jedino za pub kvizove.

Zbog eskalacije antivladinih prosvjeda koji u zadnje vrijeme bijesne oko grada Labé, ruta kojom smo trebali proći Gvineju, pred neki dan je promijenjena. Po planu idemo još samo do Gaouala, a onda skrećemo na jugozapad, uz granicu s Gvinejom Bissau do Bokéa pa za Conakry i dalje prema Pamélapu i granici Sijera Leone. Ico prati zabrinuto novu rutu na karti. “Jao, prolazio sam tuda prije dvije godine sa Šalkovićem kada smo iz Banjula išli za Conakry. Dečki, onaj makadam od jučer je kamilica.” I bio je u pravu. Politička situacija u Gvineji, turbulentna je i polarizirana već čitavo desetljeće. Kako bi ozakonio treći petogodišnji mandat i odmah ga produljio još za jednu godinu, aktualni predsjednik Alpha Conde, raspisao je referendum. Oponenti i prosvjednici kojih nije malo, a predvođeni su bivšim premijerom i predsjedničkim kandidatom C.D.Diallom, digli su se na noge. No iza stranačkog sukoba, krije se i onaj etnički. Naime, predsjednik Conde i njegova suita su Malinke, isti onaj narod kojemu je pripadao prvi predsjednik Gvineje Sékou Touré i većina dosadašnje vladajuće nomenklature. S druge pak strane, u Zapadnoj Africi nekoliko je Futa, a ta riječ označava područje na kojem žive Fulani. Jedna od najvećih je Futa Djalon u Gvineji čije je središte grad Labe. Kad se u računicu uvrsti i činjenica da je šef oporbe baš iz toga grada, događaji koji su nas skrenuli s asfalta na cjelodnevno drmusanje po makadamu, postaju potpuno jasni.

Već je odmaklo prijepodne kad smo potrpali stvari u Mercedes i kombi te bili spremni za odlazak iz Gaouale. Tu, među brdima na visoravni bilo je čak i ugodno. Najednom, na skoro ispražnjelu ledinu,iz pravca obližnjeg sela dolazi žena sa šibom i usnom harmonikom. Oko gležnjeva je imala privezane limenka, napunjene kamaenčićima koji su, kako je ona cupkala, zveckali poput čegrtaljki. Neispavani službenik u uniformi cerio se i pojašnjavao situaciju “Pour la bonne chance.” Nedavno sam se baš sjetio tog događaja i zapitao nije li se taj good luck dance odnosio ipak samo na razrovanu cestu koja nas je čekala taj dan.

Crveni laterit gorio mi je non stop pred očima. Cesta kojom smo vozili od Gaouala do Bokéa nije ni kratka ni sporedna. Njome saobraća sve, od pješaka i zaprega do teretnih vozila. Koja je bila točno računica slati robu tegljačima koji su tih 170 kilometara prevaljivali i danima ili, kako napuštene olupine po putu ukazuju, riskirati i teret i vozilo, nikome nije bilo jasno. I to sam pitanje, uz još mnoga, utefterio na listu, crvenu od prašine. Vjerujem da ću jednom, bar na neke od njih naći odgovore. “This is going to be a long day”zaključio je Jaime prije dvosatne podnevne stanke za gablec i sitne popravke. Kao po dogovoru, sastali smo se svi oko kotača skinutog s Dexova motora i bacili na krpanje. Posla premalo, nezaposlenih ruku, umrljanih zemljom do ramena previše pa smo zapeli i za druge stvari.

Kuhanje instant juhe od rajčice naprimjer. Važno je valjda bilo da posao ima neke veze s istom bojom. Čak je i kompresor bio crven. A onda su naišla tri omašna momka na kineskom traktoru crvene boje, samo neiskusnima nalik John Deeru, dograbili se alata i pokazali kako se to kod njih radi. Mladić koji se najviše istakao u majstorijama oko zakrpe, imao je naravno i majicu odgovarajuće boje. Što je sad pak to. Peta internacionala ili šaljivi pakao. Falile su mi samo još crvene naočale. Odlučio sam definitivno ovog proljeća, kada se vratim kući, preskočiti šetnje poljima makova.

Na makadamu je lakše zamisliti kišu. Po brazdama jasno se vidi kako ga svake godine iznova prekopaju neobuzdani pljuskovi. Za razliku od drugih, Gvineja me ostavlja pod dojmom. Valjda i zato jer je nisam previše osjetio na volanu. Jarko Sunce, kada opali, izoštri percepciju. Gledajući prirodu, sela i ljude u prolazu, vidim nešto netaknuto. Afriku, pošteđenu civilizacije, davno zaustavljenu u vremenu, bez potencirane romantike upakirane u turističku konfekciju. Vidim život. Punašnih obraščića, malih nosića i znatiželjnih pogleda, svuda nam mašu nasmijana djeca. Za njima skakuću jarići ili se, kao i vrijeme, vuku troma goveda. Gvineja je muslimanska zemlja no duž sporog gmizanja po makadamu nailazim na nešto neočekivano. U jednom selu žene mogu biti pokrivene i velom za glavu. U drugom, bez zadrške pokazuju čak i grudi. Dosad u Africi još nisam nailazio na razodjevanje kao svakodnevni casual.

Čednost prizora dvije polunage djevojke na rijeci urezalo mi se u pamćenje. Mlade, zanosne, nasmijane, obe u dobi kada su već, barem jednom postale majke. Nije im smetalo fotografiranje. Dan se pomalo gasi, sve više tone u mrak, no uz cestu je živo. Struje uglavnom nema, a tamu koja je zavladala u selima rasvjetljavaju točkasti snopići džepnih lampi što ih ljudi, poput krijesnica njišu u rukama. I automobilski farovi. Volio bih o tim ljudia doznati mnogo više od onoga što sam pročitao ili u prolazu čuo od njih. Želio bih ostati, provesti neko vrijeme tamo, pomoći im kada grade kuće, gledati kako žene spremaju obrok za čitavo selo, kako prikupljaju plodove i vrše sirak, kako muškarci i djeca napasuju goveda, spavati u čunjastim kolibama, na blatnom podu na slamarici. Sljedeći puta, želio bih svima donijeti krevete.

Iscrpljeni, na zadnjim zalihama snage stižemo u Boké. Grad izgleda kao da ga trese zlatna groznica. Samo nije u pitanju zlato, nego boksit. Pun je hotela, klubova, bankomata, mjesta za zabavu i vjerojatno još puno toga više. Ima i aerodrom kojeg je na Googlu teško razlikovati od površinskih iskopa budući da mu je zemljana pista crvene boje (opet nešto crveno!).

Našli smo pristojno prenoćištu i olakšanje poškropili gvinejskim pivom. I tu sada opet vrijedi onaj poučak iz Dakhle, kada si umoran i na putu, ne odlazi na spavanje. U društvo nam se odjednom priključio nasmijani domaćin, golem i dobroćudan kao John Coffey iz Zelene milje.”Hi everybody. My name is Armand Koala, like that small Australian bear, hahah!” Kliknuli smo brzinom munje i izredali se svi na neki šlagvort. “I nas Hrvata ima u Australiji”, veli Mirko, “Bear or beer?”, kaže Rus. “Oh, really, from Croatia!! Can I buy you a beer?”

Već sam spominjao da identifikacija s našim reprezentativcima i nije više neka fora. Za Croatia čuli su svi, a kada naiđu na rijetke primjerke tog plemena i još u kockastom dresu, obavezan je selfie. Potom je Mirko svukao svoju crvenobijelu majicu i poklonio je Armandu. Ispostavilo se da nije domaćin, nego kao i mi, gost. Građevinac iz Burkine Faso, na službenom putu u Gvineji. Inženjersku struku tesao je u Ouagadougou i Tunisu te kao traženi stručnjak putuje od gradilišta do gradilišta po Zapadnoj Africi. Briljantno barata engleskim. “I am an engineer from Burkina Faso. I am Catholic and I belive in God. My friends, come and visit me in Ouagadougou anytime. You will be the most welcome!” Zadivljuje me isticanje vjere, notorno kod afričke populacije. Nije toliko do konfesije koliko želje da se kaže: čovjek sam, optimist, vjerujem u život i volim sve ljude. Je li mu to došapnuo Allah, Krist ili duh iz savane, manje je bitno. Iskustvo potkrepljuje statistiku. Prema Pew Research centru, važnost religije u svakodnevnom životu, među ljudima Podsaharske Afrike najučestalije je na svijetu. Otišao bih posjetiti Armanda odmah sutra no, nažalost, koronavirus jedino je što trenutno povezuje naše dvije zemlje.

Do granice, po asfaltu preostaje nam još 350 kilometara. Onaj makadam, koliko god zamoran bio, sada mi se čini zanimljivijim. Da me netko od ekipe tko je zadnjih dva dana bio za volanom sada čuo, iščupao bi mi jezik. Gužve su sve veće, a promet sporiji kako se primičemo glavnom gradu Conakryju. Zajedno s drugima, vučemo se po cesti. Žene sa svakakvim teretom na glavi, muškarci i po trojica na motoru, djeca, baš svugdje zaigrana i nasmijana, ne osvrću se uopće oko sebe. Svjetina se gura bez žurbe. “Avion bi ovdje bio jedino brz” izlanuo je netko od nas dok ga je još držalo strpljenje. Ico je imao komentar: “Zadnji puta su mi boarding pass ispisivali rukom.” Tko zna, možda bi sljedeći puta putovanje Gvinejom trebalo prilagoditi brzini hoda.

Saša Pjanić, tekst i fotke

NAJČITANIJE

Proslavimo osamnaest godina dobrih knjiga

Svoja smo vrata za sve ljubitelje čitanja i knjige otvorili 24. rujna 2002. godine. Kako to obično biva, vrijeme brzo leti... nismo se ni...

U zagrljaju Drave i tišini Papuka otkrit ćete pravi zeleni raj

Nekada su je voljeli plemići, tu su gradili dvorce i kurije, a danas privlači moderne putnike koji žive aktivno, traže još neotkriveno i uživaju...

Otvoreno prvenstvo Hrvatske u motocrossu – dođite na ludu akcijsku avanturu

Ove nedjelje dođite u Kozarevac, uživati u neodoljivoj auri adrenalina i lude brzine, bodrite 100 najboljih vozača Hrvatske, uživajte u sportskom vikendu, uz poštivanje...

PRATITE NAS

7,538ObožavateljiLajkaj

IZDVOJENO

U zagrljaju Drave i tišini Papuka otkrit ćete pravi zeleni raj

Nekada su je voljeli plemići, tu su gradili dvorce i kurije, a danas privlači moderne putnike koji žive aktivno, traže još neotkriveno i uživaju...

Otvoreno prvenstvo Hrvatske u motocrossu – dođite na ludu akcijsku avanturu

Ove nedjelje dođite u Kozarevac, uživati u neodoljivoj auri adrenalina i lude brzine, bodrite 100 najboljih vozača Hrvatske, uživajte u sportskom vikendu, uz poštivanje...

Proslavimo osamnaest godina dobrih knjiga

Svoja smo vrata za sve ljubitelje čitanja i knjige otvorili 24. rujna 2002. godine. Kako to obično biva, vrijeme brzo leti... nismo se ni...

Isprati ljeto i pozdravi jesen – dođi na YES Feel good Festival

YES Feel Good Festival ispraća ljeto i pozdravlja jesen. Strossmayerov trg u Zagrebu do 27. rujna mjesto je raskošnih jesenskih mirisa, od kestena i...

Tri mjesta koja svakako morate posjetiti u Istri

Poznate vinarije, vina svjetskog glasa, sjajna kuhinja i maslinova ulja, živopisni gradići na brežuljcima, mir i tišina rujna – sad je pravo vrijeme za...