Piše: Dora Marinić
Sve što sam o Zagorju kao dijete znala moglo se svesti na tri riječi- Trakošćan, bregi i Krapina.
O bregima se pjevalo, a na školskim izletima redovito se pohađali Trakošćan i krapinski pračovjek.
Od tih ranih školskih dana puno sam toga čula i brzo mi je postalo jasno da bregi skrivaju puno više no što mislim, ali računajući si na blizinu i neposrednost uvijek sam si govorila da to sve stignem.
Prioritet je, mislila sam, ono dalje i “egzotičnije”. Očito je da pojma nisam imala koliko egzotično Hrvatsko Zagorje može biti.
I sasvim slučajno, proljetasti siječanj otvorili smo otkrivanjem brega i njihovih dvoraca, a samo nekoliko vikenda iza vratili smo se Zagorju omotanom snježnim pokrivačem. Postalo mi je jasno da sam upoznala dva lica zime jednog kraja i odlučila pustiti Razglednicama da vam ih približe.
Da budem iskrena, strašno sam htjela snijeg i proljeće na početku godine nikako mi nije odgovaralo. Gledajući nevjerojatne fotke bijelih Lokvi, odluka je pala da se zima traži u Gorskom kotaru. No proljeće se nije dalo i dan prije shvatili smo da po snijeg kasnimo.
E to sam nekako preboljela, ali da landranje potpuno otkažem, to bi bome jako teško. Tako smo, zajedno s dragim nam Barišićima (samo što nisu), uz brzu promjenu plana odlučili krenuti prema Zagorju, točnije prema Velikom Taboru i dvorcu Oršić u Gornjoj Stubici.
Zašto? Zato što nam je bilo svejedno, Zagorja smo malo poznavali, a sve nas je zanimalo.
Sada ga samo malo više znamo, ali nas puno, puno više zanima ? .
Veliki Tabor
Do Velikog Tabora je stvarno gušt voziti se i baš mi je odgovarao onaj zagorski osjećaj koji dobiješ već pri prvim goricama. Stvarno ne znam kako još ne postoji “zagorsko stanje uma”, ali definitivno bi taj izraz valjalo uvesti.
Prilaz i prizor šumovitog brijega s kojeg proviruje bijeli dvorac su, doista idilični. Ono što mi se posebno sviđa kod Velikog Tabora je činjenica da je oko njega sve ostalo nekako divlje i domaće.
Sama unutrašnjost dvorca je stvarno predivna i baš bi bilo fora napraviti neke dane živih prikaza kako je nekada život u dvorcu izgledao (ako sam ja samo nedovoljno informirana, javite!!).
Ako ste ljubitelj povijesti i umjetnosti sigurno će vam se svidjeti izložbe portreta, dokumenata i osobnih stvari plemićkih obitelji. Za romantičare tu je tragična ljubavna priča Veronike Desinićke, koju, ukoliko niste čuli, neću ispričati. Odite u Veliki Tabor, sve vam lijepo piše. Prekrasni pogledi na zagorske brege koji se pružaju iz dvorca i njegove okolice, ali i preslatki foto kutići unutar zidina pravi su mamac za sve ljubitelje dobrih fotografija.
Možemo zaključiti, Veliki Tabor nudi za svakog ponešto, sigurna sam da ukoliko već ovog vikenda krenete, nećete biti razočarani.
Ako vam je pak to sve malo, nedaleko od Velikog Tabora u mjestu Desinić nalazi se seoski turizam Grešna gorica. Pravim zagorskim kutkom provest će vas veseli dvojac Walter i Lujza, pas i mačka koji su dokaz da prijateljstvo nema granica. Kada kažem da će vas provesti, doista tako i mislim. Vodit će vas po imanju, te na koncu dopratiti do restorana u kojem se definitivno isplati probati pokoji specijalitet. Obiteljska i topla atmosfera su sigurno jedan od razloga što je gotovo svaki stol te subote bio rezerviran i zapravo mogu reći kako smo bili sretnici uhvatiti svoje mjesto.
Dvorac Oršić i Muzej seljačkih buna
Moram priznati, kada smo došli pred dvorac, nismo bili tako impresionirani kao pri prilasku Velikom Taboru.
Dvorac nije tako idiličan, a pogled ne pruža onoliko koliko smo dobili netom prije.
Nigdje nije bilo naznačeno što u Muzeju možemo vidjeti, pa smo gotovo odustali.
Kad kažem gotovo, odustali smo nas troje, a Borna je i pod cijenu velikog stresa odlučio ući u Muzej.
I Bogu hvala da je tako jer je Muzej seljačkih buna jedan od najboljih i najkvalitetnijih muzeja u kojima sam bila.
Potpuni pregled feudalnog Zagorja istovremeno je edukativan, zabavan i impresivan.
Digitalizacija stalnog postava donijela je dozu suvremenog u toliko povijesti, a niti malo je nije narušila. Odvesti djecu u Muzej seljačkih buna, uz dobro vodstvo, sigurna sam da je pravi recept za usvajanje nastavnog gradiva.
Osim toga, mislim da mi je ondje postalo jasno koliko je Zagorje više od svega što sam o njemu do tad znala i ako barem jedan nastavnik povijesti bude ovom Razglednicom potaknut organizirati izlet u Gornju Stubicu, smatrati ću svoj naum u potpunosti ispunjenim!
Cesargradska gora
Nekoliko vikenda nakon proljetastog izleta u siječnju, vratili smo se, snijegom prekrivenim, zagorskim bregima.
Kao što puno vas zna, našim landranjima pridružio se novi Vrtirep, jednogodišnji mješanac u tipu labradora- Rufus! Doista, taj vikend imali smo namjeru posjetiti Trakošćan, ali kako s novim frajerom nismo imali kamo, odlučili smo se okušati u prvom planinarenju s našim novim stvorom i to uz samu granicu sa Slovenijom :). S obzirom na to da sam Zagorje uvijek doživljavala isključivo kao dio Hrvatske u kojem se mogu vidjeti lijepi dvorci (a očito sam bila u krivu), ostala sam prilično iznenađena drugim (od ova dva u naslovu) licem Hrvatskog Zagorja. Nemam pojma koliko još ovakvih mjesta prekrasne, netaknute prirode Zagorje skriva, ali Cesargrad je nešto potpuno neočekivano. Mi smo parkirali kod samostana u Klanjcu i uputili se prema planinarskom domu. Snijega koliko hoćeš, strme provalije i lagana staza bili su pun pogodak za nedjelju poslijepodne i bolne sinuse. Kažem vam ljudi, ja sam gore prodisala! Na 5 minuta od planinarskog doma nalaze se ruševine Cesargrada, a pogled koji se pruža sa zidina na Zagorje i Sloveniju je nevjerojatan!
Pri povratku je bilo veselja i panike (Rufus se svojeglavo zaletio u provaliju), no sve sa sretnim ishodom. Osim Cesargrada Klanjec skriva još neke vrednote, prekrasne sarkofage u franjevačkom samostanu (za koje ne znam jesu li otvoreni za javnost) i Galeriju Antuna Augustinčića koje nismo uspjeli posjetiti, no u nekim budućim landranjima sigurno hoćemo. Sve se to može spojiti s prekrasnim izletištem Zelenjak na rijeci Sutli i eto ti potpuno nove priče.
Uglavnom, za ovaj izlet ne trebate biti planinari, dovoljno je da volite prirodu i da ste žedni lijepih pogleda. Staza je jednostavna, a krajnje odredište pravi odmor za dušu i tijelo :).
Nadam se da vam je, sada na kraju, naslov posta jasniji. Nakon viđenog, uvjerena sam da to nisu jedina dva lica ovog kraja i da nas čeka još puno novih koraka u oktrivanju egzotike bisera zvanog Hrvatsko Zagorje
Zagrljaje šalju Dora i Razglednice ?
O putovanjima Lijepom Našom, čitajte na zanimljivom blogu naše suradnice Dore Marinić na stranici: Dorine razglednice
