Za Explore Croatia piše piše Saša Pjanić, nagrađivani hrvatski autor, fotograf i putopisac, dobitnik Grand Prix Marko Polo 2016 za najbolju foto – putopisnu reportažu u Hrvatskoj. Sašini poznati i prepoznatljivi putopisi, pričaju fascinantne priče o dalekim zemljama a jedinstvene fotografije komuniciraju čitatelju univerzalnim jezikom svijeta bez granica, tolerancije, ljubavi i ljepote i univerzalne ljudske dobrote koja negdje još egzistira u tragovima, majstorski ulovljene u nekom naizgled svakodnevnom trenutku.
Trnovito grmlje, suhi travnjaci, pješčane obale, četiri velike rijeke, savana, baobabi. Rijetka zemlja gdje predsjednike ne svrgavaju pučem, Senegal slovi za afrički uzor funkcionalne demokracije i stabilne vlasti. U bivšoj Francuskoj Zapadnoj Africi, četiri municipija, Dakar, Saint-Louis, Gorée i Rufisque prvi su od kolonija izborili mjesta za svoje zastupnike u Francuskoj narodnoj skupštini. Naoko jednoličnog nizinskog pejzaža, zemlja tek nešto veća od Grčke puna je raznolikosti. Ekonomski relativno stabilan, Senegal ne spada u beznadežne afričke slučajeve. Pa ipak, problemi siromaštva, analfabetizma i neobrazovanosti, u nešto manjoj mjeri, postoje i tipični su afrički.
Drugi put već dolazim u Saint Louis. Deja vu, za razliku od Mauritanije, u zemlji kikirikija i baobaba budi radost i ispunjava srce. Ustajem rano i izlazim iz kombija na parkiralištu kako bih se prisjetio ljepote jutra šetnjom starom četvrti. Pročelja zgrada, premda oronula, zablistaju zorom nekom neuobičajenom svježinom. Jedna sočno rumena, koja se, bit će tek nedavno ispraznila, baš je kao nagrižena naranča. Ulice otoka N’dar na širokoj riječnoj delti još su tihe i poluprazne. Valjalo bi se što prije iskrasti dok ovamo ne pohrle ulični trgovci. Znaju da su se od sinoć prenoćišta i hoteli solidno popunili strancima u prolazu pa ne kane ostati kratkih rukava prije nego reli odmagli. Selimo se stoga brzo na drugu stranu rijeke i to ravno u gužvu gdje ćemo sigurno biti neprimjetni. Na tržnicu. I bili smo.
U toj, od zvukova i boja nabujaloj vodi, napola stajaćici, nitko nije obraćao pažnju na nas. Dok nisam počeo fotografirati. Očekivao sam negodovanje, u pravilu bezopasno. Jer sve te piljarice, staretinari i krameri, zavaljeni na zemlji, neće žrtvovati komociju radi malo ljutnje. Ili, što mi se već dešavalo, u silnoj gužvi baciti nešto na mene, Pribjegao sam iskušanom lukavstvu. Unosio sam se kamerom u naranče, đumbir, kasavu, krumpir, bamiju, ribe, pomirljivim glasom govorio “close up” i sa zaslona, ljutim trgovcima pokazivao slike. To je popravilo atmosferu i pružilo priliku da neopazice nešto ulovim. Za snimanje na takvome mjestu potrebno je vremena, strpljenja i susretljivosti koji mi sada fale. Ljudi te onda već omirišu i učine nevidljivim. Nitko se ne voli fotografirati kada ga iznenada zaskočiš kamerom.
Uzgred, o ljudima u Senegalu mogu reći samo najbolje. Susretljivi, otvoreni, znatiželjni, dobrohotni, žele pomoć. Nisu gramzivi za napojnicu. Strpljivi su, uljudni i blagi u ophođenju. Prošli smo tržnicom uzduž i poprijeko u potrazi za nekim brzim zalogajem. Dan je uzeo maha pa smo već svi dobrano ogladnjeli. A valjalo je krenuti dalje na put. Do Koumpentouma se ima što voziti. Pogostili smo se ražnjićima na ulici. Tvrdim i žlundravim, s puno luka i čilija, naguranim u prepolovljenoj krušnoj štruci. Morali smo naravno obrok po običaju zaliti gaziranim eleksirom u crvenoj limenci. Izuzev možda Dakra i u manjoj mjeri Saint Louisa, za Senegal i sve južnije od njega ne bi se moglo reći da je foodie destinacija s mjestima Michelinovih preporuka.
Roštilj, pečenica, pomfrit, riža, salata, bageti, jaja na nekoliko načina, Ili se namirnice kupe pa se u bivaku ili već negdje kad smo svi na okupu zakuri u našoj poljskoj kuhinji. Riba je uvijek ukusna i jeftina. No pogrešno bi bilo bataliti Podsaharsku Afriku kao mjesto bez kulinarske tradicije. Meni primjerice pašu jela sa šugom od kikirikija. Maafé,čak i s okrom u zamjenu za govedinu. Senegal je veliki proizvođač i izvoznik tih orašastih mahunarki. No najviše me zanimaju autentični afrički pripravci, namirnice i bilje sakupljeno u prirodi. Jedna velika biljka, već se svojim dimenzijama ističe među njima. Adansonia digitata.
Prema jednoj afričkoj legendi, baobab je želio postati najljepše drvo. Kada je uvidio da to ne može biti, od srama je zario krošnju u zemlju, dok mu je korijenje ostalo naopako stršati. Mene pak njegovo granje više podsjeća na ženske afro-pletenice. Svatko ima svoju optiku, tu valjda nema pomoći. Golem i silan, ostavlja zanosan dojam u savani. Isto kao prpošna, utegnuta žena kada drsko zapleše u gomili. Osim što je lijep i fotogeničan, baobab je iznimno hranjiv. Potpuno opravdano nosi naziv afričkog drva života. Sa njega se može konzumirati malone sve. Lišće, cvjetove, korijen, koru, sjemenke, voće. Plod u obliku buzdovana dozrijeva, sušeći se prirodno na grani. Za sušnih mjeseci, od prosinca do travnja, tvrd, zreo i suh, golemi orah otpada sa stabla. Unutra, u ljusci koju najprije treba probiti nalazi se potpuno dehidrirani prah. Njegova hranjivost i utjecaj na ljudsko zdravlje s malo čime se može mjeriti. Izvrstan antioksidans, bogat je vitaminom C i željezom s visokim udjelom gotovo svih organizmu potrebnih minerala. Vrijedi ga imati sa sobom. Čak i donijeti s puta kući. Drvo je uspjelo opstati zahvaljujući samo jednoj, ali blagodarnoj mani. Trupci su mu lomljivi i porozni, nepodesni za drvnu građu. Unatoč činjenici da baobab spada među najstarija drveća na zemlji i da starost nekih stabala, koja se ne određuje po godovima nego radiokarbonski, premašuje nekoliko tisuća godina, zbog porasta temperature i klimatskih promjena, znanstvenici su nažalost skeptični za njegov opstanak u budućnosti. Što nije dokrajčila sjekir, civilizacija izgleda bude.
Vozimo se od Saint-Louisa prema Toubi i unutrašnjosti. Cesta je odlična. Pravo olakšanje nakon mauritanijskih kratera. No brzo se razdvajamo, u gradiću Louga. Fila i Ico nastavili su slijediti pravac koji je zadan Roadbookom. Jaime je pak bio skeptičan zbog pješčanih nanosa. Ovaj dio Senegala zove se Ferlo i neka je vrsta polupustinje s mnogo pijeska kojeg vjetar naokolo raznosi. Nastavili smo kombijem prema Thiesu, a onda skrenuli na autocestu. Da, pravu autocestu s dva prometna traka u oba smjera, zaštitnom ogradom i naplatnim kućicama. I dok se Senegal pred našim očima razvija, Fila i Ico na drugom mjestu kamerom bilježe kako civilizacija uzima svoje. Kada je zbrinjavanje otpada u pitanju, pohvale prestaju, a mene salijeću apokaliptični mauritanijski flashbackovi. Na periferijama naselja velike površine uz cestu zagušene su morem smeća. Što je mjesto veće, veće je i odlagalište. Ili prikladnije, bacalište.
Nema što, komunalac ovdje transparentno djeluje. Vidite li jedno smetlište na kraju ili početku sela ili grada vidjeli ste ih sve. Razlika je samo u veličini. Touba nije izuzetak, iako je sveto mjesto Islama na kojeg hodočaste mnogi vjernici. Pisao sam ovdje o Toubi i šeihu Amadouu Bambi, u trećem nastavku u veljači. Htio bih možda još samo podijeliti svoju impresiju koja me, s muridskim bratstvom u vezi neodoljivo podsjeća na indijske i pakistanske Čištije, njihove zanosne qawwali napjeve na grobovima svetaca te snažnu životnu radost koju svojom duhovnošću promiču.
Zapravo mnogo toga što sam u nekoliko zadnjih godina doživio u Zapadnoj Africi podsjeća me na Indiju. Malo tko ovdje podliježe beznađu koje ne bi promaklo ni slijepcu, a nas strance obično zgražava na prvu. Živi se u sadašnjosti, punim plućima, za mizernu gotovinu od koje kao da nitko nije lud da pravi veresiju kladeći se na ono što novi dan donosi. Svi se smiju, naročito djeca i sve rade uz muziku. Sjećam se da smo jednom, u nekoj trgovini, prodavač i ja čak razgovarali pjevajući. „Two cola s’il vous plaît, and water too! Oui monsieur, change? Of course, all for you!“ tako je nekako išlo, uz sinkopiranu afro-salsu.
Sunce je zalazilo kada smo Jaime i ja , sljedeći live location upute sustigli Damira i Icu na izlazu iz gradića Malem. Čekali su nas na parkiralištu ispred benzinske postaje. Ostalo nam je još stotinjak kilometara do bivaka no s četiri ruku za izglasali smo dulju pauzu. Za nekoliko minuta već sjedimo na plastičnim stolicama koje smo izvukli iz kombija, a Ico miješa juhu od gljiva na plinskom kuhalu i tipka po mobitelu. Njegove učestale online izvidnice zbog baš svega što bi se moglo ticati neke etape puta, koristan su update svima. Malo prije ponoći stižemo u kamp, utaboren na zemljanoj ledini uvučenoj od glavne ceste, s rijetkim stablima baobaba, Došli smo posljednji, a neki od naših već su čvrsto spavali. Mirko, Marin i Rus sjedili su u mraku ispred svog Kadetta i šaputali među sobom.
Ako me se baš i pita, bivak nije mjesto naročite idile. Prije liči na autokamp, gdje ćeš uvijek naići na namćorastog kampera koji želi spavati. U kombiju možeš bilo gdje zaleći. Prije dvije godine, na Damirovom Nissan imali smo krovni šator. Isto je bilo kasno kada smo Stanek, Fila, Aleš i ja, na putu kroz Senegal za Gambiju stigli u pogranični gradić Velingara, i tražeći prikladno sidrište, zašli u neku usku ulicu. Prvi kojega je traktorsko taktanje izmamilo iz kuće bio je jedan dobroćudan starčić koji je mirno ali odlučno naredio da parkiramo stroj ispred njegove kuće, ugasimo motor te damo oduška i njemu i sebi. I ako želimo, možemo prenoćiti u kući. Poslušali smo, zahvalili ali prespavali u šatoru. Ujutro se ispostavilo da “starčić” i nije tako star i da je tek odnedavna umirovljeni nastavnik tjelesnog. Smješkao se i znatiželjnim pogledom upirao u taj cirkus na krovu. Možda zato što sam bio još bunovan, učinilo mi se da gledam istovremeno u Konfucija i Morgana Freemana. Za nagradu jer smo valjda bili simpatični, ludi ili oboje, dobili smo jutarnje istezanje i savjet poput amajlije da ne zanemarujemo tjelovježbu. Neobično me iznenadilo koliko joj u Senegalu pažnje ljudi svakodnevno pridaju. Nastava u školi započinje satom tjelesnog odgoja na velikom igralištu. Najprije trčanjem i gimnasticiranjem. Potom slijede timski sportovi. Nije rijetko naići ni na joggera uz cestu. I onda se ja pitam zašto Afrikanci izgledaju kao da su umjesto u rodilištu, život započeli u teretani.
Nakon buđenja i kraćeg doručka opet smo na cesti. Promet je gust već od samog jutra jer vozimo glavnim pravcem koji spaja luku Dakar i Bamako. Puna je tegljača i prekrcanih autobusa. Do Kedougoua, našeg konačnog odredišta na tromeđi Senegala, Gvineje i Malija ima oko 400 kilometara. Sve skupa, prevest ćemo oko 1 000 kilometara Senegala, točno po dijagonali od sjeverozapada do jugoistoka. Ravna savana otvara nam se u svoj svojoj ljepoti. To je ona prava Podsaharska Afrika zbog koje već treću godinu dolazim. Sahara je put. Sve južno od nje, cilj i nagrada.
Danas ćemo stati na nekoliko mjesta i djeci po selima podijeliti školski pribor, majice i igračke. Patim zbog trećeg vozila, terenca koji se pokvario i ostao u Italiji. U njemu je ostalo još stvari koje nisu mogle stati u Mercedes. No vodili smo računa da pri prekrcaju bude ponešto od svih koji su poduprli našu priču i projekt MyLife4Kids. Virovitička, bjelovarska, varaždinska, slavonskobrodska i zagrebačka sekcija: Veleučilište u Bjelovaru, Grad Virovitica i Virovitičko-podravska županija te osnovne škole na njenom području, A.Cesarec iz Lozana, I.G.Kovačić iz Gornjeg Bazja kao i Virovitička Gimnazija Petra Preradovića,Flora Vtc, Općina Pitomača, Dječje gradsko vijeće i forum osnovnih škola grada Varaždina, kape i slatkiše gospođe Spomenke Silvije Lazar također iz Varaždina, Ranč Ramarin iz Garčina, Restoran Zlatni Klas iz Otrovanca, Opg Rebić iz Velikog Trojstva, Radionica šivanih rukotvorina Otkriveno blago iz Zagreba, Izdavačka kuća Meridijani i Tvornica leda iz Zagreba.
Još nas tridesetak kilometara dijeli do cilja. Dan se bliži kraju, a svjetlo koje probija koprenastu izmaglicu, savršeno je za fotografiranje. U ovo doba, kada vrućina popusti i zavlada ugodni smiraj, okupe se seljani ispred svojih kuća. Dječaci zaigraju nogomet na obližnjoj ledini. Krene šetnja uz cestu. Sada treba stati i družiti se s njima! Učiniti što ti svemir taj tren govori. Stali smo. Pojavili su se iznenada i Stanek i Dex na motorima za koje već dva dana ne znamo gdje su. Odanost srcu uvijek nagradi i sve na kraju bude baš kako treba biti. Predvečerje za pamćenje.
U Senegalu se govori 39 jezika. Ni jedan od njih nije engleski, a kako nitko od nas ne barata francuskim, wolofskim ili fula jezikom, zapinjemo ponešto u komunikaciji. Zanimljivo je na što sve nužda može nagnati. Govornici engleskog jezika na koje sam nailazio, i to dobri, nisu razni službenici,učitelji, policajci. To su uglavnom siromašni ljudi ili čak djeca s ulice kojima susret sa strancima u prolazu i engleski mogu priskrbiti koji CFA franak. No vrijedno bi bilo znati francuski. Jer u Senegalu ga solidno govore čak i oni koji nikada nisu pohađali školu. A najljepše od svega na putu jest biti s ljudima. I razgovarati s njima. Učenje francuskog ide dakle smjesta na bucket listu. U Senegalu bih mogao čak i živjeti. S tom mišlju odlazim na spavanje, u kombi, pokraj gola na prašnjavom nogometnom igralištu na kojem će sutradan ujutro školarci vježbati, ispred prenočišta Thomas Sankara u Kédougouu, u usnuloj i toploj savani.
Saša Pjanić, tekst i fotografije
