Tragom našeg putovanja u Teslić i okolicu, kod posjete Banje Vrućice o kojoj smo pisali jučer, posjetili smo jedno od najpoznatijih katoličkih svetišta, duhovno središte brojnih hodočasnika iz BiH i Hrvatske. Marjansko svetište “Gospa kondžilska” je centralno svetilište Vrhbosanske biskupije koje je priznao i Vatikan. Svake godine na dan Velike Gospe posjeti ga blizu 20.000 hodočasnika a ta brojka zadnjih godina još više raste.
Ugostio nas je vlč. Josio Salapić, te nas s puno pažnje, poveo kroz sakralne ljepote ovog svetišta. Legenda kaže da je svetu sliku Gospe Kondžilske u trnju svoje njive našao Turčin iz sela Mrkotića. Kako je osjetio da se radi o svetinji, sklonio ju je u svoj hambar. Navodno se taj isti hambar, cijelo vrijeme dok se slika nalazila u njemu, uslijed blagoslova Božjeg nikad nije ispraznio od žita. Kada je sliku vidio Rom kojeg je Turčin doveo da mu pokaže sliku, rekao je da se radi o slici ”vlaške Gospe” (pojam “vlaška” treba promatrati kroz kontekst turske vladavine nad Bosnom) i potom je udario nadžakom (vrsta turskog oružja) u sliku.
Izvorni refren himne Gospi Komušanskoj glasio je: “Zdravo budi, Gospo Komušinska, pradjedova nado prognanička: Pogled svoj na vjerni narod svrati; dragi lik tvoj nek nas posvud prati!” Kondžilo, naime, ima središnje mjesto u obilježavanju blagdana Velike Gospe koji i patron župe Komušine, kada više desetaka tisuća hodočasnika prate Gospinu sliku u procesiji na Kondžilo, a sve kako bi ispunili zavjet dan na istom mjestu prije nekoliko stoljeća. Otud i pridjev “Kondžilska”.
Najvažniji događaji uz hodočašće Gospi vezani su uz proslavu patrona župe Velike Gospe, zatim hodočašće za Dan mladih na posljednju subotu u svibnju i hodočašće na posljednju subotu u listopadu. Radi se o hodočasničkoj destinaciji koja je idealna za vjerski turizam tokom cijele godine, a broj vjernika koji od rata naovamo, neprekidno raste, rezultirao je time da se brdo Kondžilo moralo preurediti za prihvat većeg broja hodočasnika i povratak hodočasnika i povratak tradiciji slavljenja Gospe kondžilske.
Mi im želimo puno hodočasnika u nadolazećim godinama, kao i da ovaj sakralni lokalitet postane cjelogodišnja destinacija hodočasničkog turizma za posjetitelje iz drugih država.
Gdje svratiti na povratku na ručak?
Možda nije posve u duhu duhovnog iskustva, no mi smo nakon posjete Svetištu od svježeg zimskog zraka pošteno ogladnili i svratili na povratak na ručak u prostrani i komforan restoran Rođo. Od paprikaša s tri vrste divljači, finih ćevapa u somunu, cicvare, karađorđeve šnicle, tufahija, kuhane teletine, brojnih salata, tufahija, baklava i ostalih deserata, nekako je studen izgledala toplije a uz mirisne rakije i vina, sretno smo zaokružili ovu lijepu press priču koja će nam još mjesecima grijati dušu, unatoč sniježnom pokrovu koji nas je romantično pratio sve do granice s Hrvatskom.
fotografije; Slobodan Kadić, arhiva uredništva
