Piše: Dora Marinić,
Male tajne poznatih lokacija prave su snježne radosti Razglednica, a njihov smisao je podijeliti ih s vama. Sa saonica obriši prašinu i dobro se utopli jer današnja Razglednica vodi te u đir po Samoboru i Zaprešiću..
Iako ove godine nismo uspjeli posjetiti zaleđene Plitvice i nismo se sanjkali u Lokvama, shvatila sam da su predivni zaleđeni prizori nadohvat ruke, a najveselije sanjkalište tamo gdje ga najmanje očekujete. Male tajne poznatih lokacija prave su snježne radosti Razglednica, a njihov pravi smisao je podijeliti ih s vama. Sa saonica obriši prašinu i dobro se utopli jer današnja Razglednica vodi te u đir po Samoboru i Zaprešiću.
Samobor
Baš kao što sam napisala u opisu fotografije na instagramu, Samobor je uvijek dobra ideja. Ja Samobor jednostavno obožavam i bilo da se želim osjećati kao da šećem po nekom drugom svijetu ili jednostavno želim pojesti super kremšnitu, najjednostavnije je skoknuti u ovaj prekrasan gradić tik do Zagreba. Ono što je ovaj vikend bilo posebno je srednjovjekovni sajam s uprizorenjem bitke kod Samobora iz 16. stoljeća. I iako su povijesni detalji doista zanimljivi, a sajam sadržajno bogat, mene se najviše dojmila strast zaljubljenika u viteštvo i napori koji se ulažu kako bi se očuvala srednjovjekovna tradicija i uspješno održavala u 21.stoljeću. Bilo je tu svega, od dvorskih luda do viteza. Dame su plesale, a mačevi i strijele pripremali su se za bitku.
Imali smo priliku razgovarati sa streličarom Jakovom iz Udruge Red srebrnog zmaja koji nam je pokušao pojasniti dijelove opreme, pokazao mačeve i objasnio što se sve događa pri samom uprizorenju bitke. I znate što, doista se divim ovim ljudima. Osim što su veoma hrabri (jer ustajati nedjeljom u 5 ujutro da bi proveo dan u snijegu i ledu je u najmanju ruku hrabro) i snažni (činilo mi se da mač i oprema imaju zajedno stotinjak tona), vrsni su poznavatelji povijesti, umjetnosti i heraldike. Hvala im na očuvanju baštine, a svi koji žele shvatiti koliko su ove manifestacije kul neka hvataju nove viteške turnire i srednjovjekovne sajme, sigurna sam da neće biti razočarani.
Kako od Samobora do Zaprešića u nekoliko minuta?
Tipična Dora. Imam jednu nedjelju, a ja bi sve. Nakon dužeg bolovanja stvarno sam htjela vidjeti i otkriti nešto novo pa smo tražili najbolje rješenje za posjetiti nekoliko lijepih lokacija u jednom danu. Eto sva sreća na mom Vrtirepu koji svašta zna, a ono što ne zna brzo otkrije . Tako smo u nedjelju prvi put prešli Savu na skeli. I to ne samo nas dvoje, nego i auto. I još dvoje ljudi. I njihov pas. I njihov auto.
Možda stvarno zvuči čudno, ali ovo morate probati. U selu Medsava pokraj Samobora skelar će, za samo 10 kn, prevesti dvoje ljudi i automobil. Bez obzira što avanturica preko Save traje par minutica, vožnja na skeli po moćnoj Savi strašno je uzbudljivo iskustvo, a uz to vam štedi 12-17 km na relaciji Samobor- Zaprešić. I tak’, zahvaljujući Savi, skelaru i mom Vrtirepu imala sam 12 km više za istraživanje i učenje. La vita è bella!
Zaprešić
Iako sam po Zaprešiću landrala puno puta, a o njemu slušala još od ranih osnovnoškolskih dana (ljubim svoju Anči ❤ ), nikad nisam o ovom gradu razmišljala kao o mjestu pogodnom za izletarenje i uživanje. I bez obzira na poznavanje povijesti, Nove dvore sam, sasvim nezasluženo, gledala kao parkić i šetnicu s nekoliko kul građevina koje su Jelačići pred 200-tinjak godina izgradili. Sada sam odlučila Zaprešić pogledati novim očima i uočiti ljepotu koja se uvukla park i njegove znamenitosti.
No, ništa na prazan želudac. Kako me Anči još prije nekoliko godina prvi put odvela u Konjički klub Trajbar, a rustikalni stil i lokacija su me još tada oduševili, izbor za ručak nametao se sam od sebe. Iako prvenstveno konjički klub, ovo mjesto pruža puno puno više i na jednom mjestu okuplja zaljubljenike u konjički sport, zdrav način život, ali i nepopravljive gurmane kao što smo recimo mi. Moram priznati da se ne sjećam kada smo zadnji put ovako fino papali, ali bome niti kada je usluga u nekom resotrano bila ovako dobra. Uz pristojne cijene, finu klopu i ljubaznog konobara Igora, bilo je lako skupiti snagu za ostatak dana, ali i odlučitit da se u Trajbar brzo vraćamo .
I tako siti i s pozitivnim iskustvima u sat vremena dugoj šetnji prošli smo Nove dvore. U ovo snježno vrijeme ondje doista vlada prava zimska čarolija pa bez obzira na to što golf tereni i zelenilo u proljeće i ljeto daju posebnu čar, mene su Novi dvori u ovom izdanju oduševili. Dvorac i kapelica prekriveni snijegom usred šume pun pogodak su za sve romantičare i fotografe, a osim njih nikako nemojte preskočiti, doista impresivnu, grobnicu obitelji Jelačić. Prilično sam sigurna da Novi dvori skrivaju mnoštvo zanimljivih priča koje ovaj put nismo uspjeli saznati ( doduše, baš nam je odgovaralo uživati u miru i ljepoti), sigurno ćemo se vratiti kako bi ih saznali i podijelili s vama. Do tada, ostavljam vas s prizorom i prelazim na slaganje riječi o biseru na kraju đira…
Dvorac Lužnica
O ovom dvorcu nismo puno čuli, znali smo samo da nam je naoko prekrasan. Već dugo ga imamo na listi želja i s obzirom na ideju izleta, ovo je bila savršena prilika za posjet Lužnici . Kao i prije svakog landranja, pokušali smo dobiti što više vrijednih informacija kao što su: cijena, vodstvo, povijesni kontekst i sve ostalo što bi jedne turiste moglo zanimati. U konačnici nismo otkrili previše osim da je dvorac izgradila obitelj Rauch i da je stručno vodstvo svake nedjelje u 16 sati. S namjerom da prošećemo parkom došli smo kojih 20-ak minuta prije 16 i zatekli prepun parking, veselu graju i smijeh. Naime, padina na južnoj strani dvorca ovih je smrznutih dana pretvorena u prekrasno sanjkalište. Vjerujem da su sva sanjkališta radost i veselje, ali juriti na saonicama i vrećama ispod prekrasnog dvorca stvarno je posebno. Da smo igdje čuli, sigurno bi i mi jurili snježnom padinom.
Kako su u dvorcu bila pogašena svjetla, nakon šetnjice smo bili spremni za polazak. Kad eto iznenađenja, naš kustos niti nije mogao biti na k, jer nas je dvorcem provela časna sestra. Nikako mi nije bila jasna poveznica, ali nakon lijepe i smislene priče sve mi je postalo jasno. I dok je većina dvoraca u Hrvatskoj propadala, dok ih nitko nije smatrao baštinom sestre milosrdnice kupile su ga za potrebe funkcioniranja reda, ali i danas poznate Vinogradske bolnice. Uz dvorac se danas nalazi duhovno- obrazovni centar izgrađen iz donacija jedne njemačke organizacije. Sestre iznajmljuju smještajne kapacitete i konferencijske dvorane za razne duhovne ili edukativne skupove, vode restoran i veoma uspješno upravljaju dvorcem i imanjem.
jesenski prizor dvorca
Dvorac je tako otvoren za javnost, a svima zainteresiranim sasvim besplatno ga predstavljaju svake nedjelje u 16 sati. Od naše drage sestre Berislave mnogo kustosa može puno naučiti. Na topao, zanimljiv i vedar način, predstavila nam je potpunu kulturu i arhitekturu, te nas upoznala s povijesnim kontekstom u kojem je dvorac nastao i opstao. O detaljima će vam više ispričati sestra Berislava kada vas u Lužnici sretne . Zahvaljujući upornosti i dobrom upravljanju sestre su dvorac samostalno zarađenim novcem uspjele obnoviti i spasiti od urušavanja. Kamo sreće da je još koji dvorac dopao u ovako dobre ruke, možda bi danas ponosno stajali i, nakon plemićke, imali novu- turističku svrhu baš kao i Lužnica.
Opet sam u čudu. Samo jedan dan, tako bliske i poznate lokacije, a toliko novog i zanimljivog. Tek kada krenem pisati shvatim koliko doživljaja, emocija i bogatstva dobijem samo jednim izletom. Meni se srce smije, a duša mi je puna jer vas pozdravljam na kraju još jedne, nadam se, poticajne Razglednice.
Više o Dorinim razgledima čitajte na blogu: Dorine razglednice, naše suradnice Dore Marinić
Posjetite Dorin Instagram i uživajte u Lijepoj Našoj
