Naslovnica Aktivni odmor Velika družina - nastavak serijala putopisa Saše Pjanića

Velika družina – nastavak serijala putopisa Saše Pjanića

Za Explore Croatia piše piše Saša Pjanić, nagrađivani hrvatski autor, fotograf i putopisac, dobitnik Grand Prix Marko Polo 2016 za najbolju foto – putopisnu reportažu u Hrvatskoj. Sašini poznati i prepoznatljivi putopisi, pričaju fascinantne priče o dalekim zemljama a jedinstvene fotografije komuniciraju čitatelju univerzalnim jezikom svijeta bez granica, tolerancije, ljubavi i ljepote i univerzalne ljudske dobrote koja negdje još egzistira u tragovima, majstorski ulovljene u nekom naizgled svakodnevnom trenutku.

VELIKA DRUŽINA – DRUGA PRIČA

Maroko definitivno nije na popisu zemalja koje ovise o humanitarnoj pomoći. Teško ga je čak i povezati s kontinentom na kojemu je većina država poput Gvineje ili Kameruna. No
proputovanje kraljevinom koju, zbog prevladavajuće boje tla i fasda neki još zovu i crvenom, prava je overlanderska poslastica. Oni manje senzibilni za pejzaž, uglavnom će ga nazvati policijskom državom.

04.veljače, svitanje u bivaku nadomak Marrakecha. Nisu se još oglasili ni prvi pijetlovi, a već je započela turažna budnica. Opora svježina jutarnjeg zraka ima učinak umivanja. Skupljamo se polako oko Jaimeavog kombija. Upoznajem i ostale učesnike relija iz Hrvatske koje do tada nisam poznavao, Marina i Mirka Penavića i Marija Dakića iz tima Just Walk Away te Marija Topića, Vanju Kranjčević i Igora Zdjelarevića, članove Rally Dogs Africana. S njima je i Igorov brat Ljubo kojeg sam upoznao na zadnjem reliju Budapest Bamako 2018. godine. Prekrcavamo brdo prtljage koje smo dovezli Merecedesom u transportni kombi Iveco Daily.

Jaime ga je kupio u Španjolskoj kada je početkom siječnja onamo stigao iz Santiaga te uz nabavu plastične garniture za sjedenje, suncobrana i madraca, preinačio u rudimentarnu verziju kampera, dovoljno tvrdog za afričke ceste. I dovoljno prostranog da posluži kao prateće vozilo svim trima timovima. On i ja bit ćemo suputnici do Freetowna. I cimeri. “Imamo li naljepnice i broj tima?” pita Jaime,”Da stavimo na kombi”. Rako vadi naljepnice, a ja sliježem ramenima za startni broj pokazujući mu fotografije Troopera koji je ostao u Italiji. “Onda moramo kupiti flomastere i nacrtati broj 63 na vrata kombija. I još ga malo obojiti žutom i crvenom da bude što sličniji službenoj naljepnici relija”, rješava Jamie dilemu jednim potezom.

Za to vrijeme, Damir pomaže Ivanu, Marku i Staneku rasteretiti što više motore i sve suvišno za vožnju preseliti u kombi. I dečki iz Just Walk Away, Mario i Mirko, hrvaju se s hrpetinom stvari u prtljažniku svog Kadeta iz 1984.,dok Marin, kao i ja tipka na mobitel priču za jedne druge novine. Bit će to jutarnja gimnastika kojom ćemo, uz mnogo buke, škripe, zveckanja, turiranja i galame započinjati svaki novi dan. Nema nas kao Mađara, no čini mi se da smo glasniji od svih.

Kada smo u kampu, za nas se uglavnom zna. Držimo se svaki svog zaduženja no uskačemo po potrebi gdjegod nešto zapne. Kada se pospremanja otegnu, a polasci kasne, što se dešava gotovo svaki dan, krene i nervoza. Svađe uopće nisu rijetkost. Ispričat ću vam koju u nekom sljedećem nastavku, iako bi ih mogao obilno kompilirati. Na sreću, one s dobrim raspoloženjem, zezancijom, oduševljenjem, ushitom, smijehom i šalama, još i više. Nakon skoro dva sata,dižemo sidro i palimo put prijevoja Visokog Atlasa, za Saharu. 3 200 kilometara već je iza nas. I nešto više od 5 000 koje treba proći u sljedeća dva tjedna do Freetowna.

Penjemo se vijugavom cestom sve više na Atlas. Jaime vozi, ja, s dvije kamere oko vrata, fotografiram. Fasciniraju me crvene stijene koje su se u očitom tektonskom nasilju davno izdigle iz utrobe zemlje. U kombiju svira glazba. Dream Theater, po Jaimeovom izboru. Jaime ne kreće na put bez najmanje četiri ipoda.

Zanimljiva je priča kako smo Damir, Stanek i ja upoznali ovog šezdesetsedmogodišnjeg Čileanca. Bilo je to 2016., moj prvi Budapest-Bamako i zadnji puta kada se on vozio do glavnog grada Malija. Kao i poznanstvo s Varaždincima i ovo s Jaimeijem ima veze s mojim kumom Nebojšom Stanojevićem. Njih dvojica upoznali su se prije desetak godina u Panami. Opis okolnosti tog slučajnog susreta ne bi stao ni u tri nastavka, no bitna je činjenica da su, premda različiti, kliknuli na prvu.

Kada je i Nebojša pokušavao oformiti tim za 2016. i pridružiti se Damiru, Staneku i meni, Jaime je odmah bio u kombinaciji. Nažalost, pred sam početak relija, kada je Jaime već bio u avionu zs Barcelonu, taj se pokušaj izjalovio. Kako smo mi pak na putu za Afriku prolazili kroz Barcelonu, Jaime je završio u Stanekovom autu i s nama odvozio cijelu rutu. Od tada, Čileanac je takoreći dio tima i već po treći puta vozi s nama. I po treći se puta šverca. Čak je i u Senegal ušao bez ikakvih problema, obzirom da Čile sa Senegalom nema nikakvih diplomatskih veza pa je senegalska viza u konzulatima za čileanske državljane nemoguća misija. No, ministarstvo vanjskih poslova je jedno, a granični prijelazi za ukazak u Senegal nešto sasvim drugo. Jaime Gaete po profesiji je inženjer elektrotehnike. Po interesima mnogo više od toga. Pilot, vlasnik nekretnina, trgovac klavirima, softvareaš, putnik, avanturist, handy endy za bezbroj stvari i kuhan i pečen u vožnji svake vrste.

Zaustavljamo se na pola puta između Marrakecha i Ouarzazatea, u brdovitom kraju, u svratištu uz cestu. Uočili smo cijelu ekipu koja je krenula prije nas i sada se zaustavila na ručku. Po stolu su bili naslagani glineni poklopci marokanskih tajena, ispod kojih se još cvrljila sočna piletina u nadjevu, s povrćem i krumpirima. Odmorili smo kojih pola sata i nastavili dalje vijugavom cestom prema planinskim prijevojima te se, niz serpentine spustili na drugu stranu Atlasa.

U zemlju Berbera. Berberi ili Amazighi starosjedioci su većeg dijela Magreba, s jezikom, tradicijom i kulturom bitno različitom od Arapa. U Maroku čine oko 30 % stanovništva, a jezik Tamazight, uz arapski i francuski, u službenoj je upotrebi. Lomili smo jezik slovkajući neobične nazive s navigacijskih karata i uspoređivali ih s natpisima na tablama mjesta kojima smo prolazili; Tizi-n- Tichka, Telouet, Amerzgane, Ait-Benhaddou. Ovaj zadnji poznat iz mnogih filmova i turističkih oglasa, prekrasan je primjer kazbe-berberskog naselja s citadelom. Utvrđeni grad na starom karavanskom putu između Sahare i Marrakecha s kućama od zbijene zemlje i glinene opeke, upisan je na 1987. na UNESCOvu listu svjetske baštine.

Stajemo kratko ispred “napuštenog” grada koji zapravo uopće i nije napušten, s obzirom na brojne turiste koji ga svakodnevno posjećuju. Među zidinama živi i nekoliko obitelji čija se prisutnost već izdaleka naslućuje po šarenom vešu i jednoj satelitskoj anteni na zemljanoj kuli. S cijenom od desetak kuna za jedan sat parkinga ipak malo pretjeruju no ima i tu jedna kvaka. Ne plaća se unaprijed, nego naknadno. Ako se slučajno vratite dvadesetak minuta ranije, možda i ne zateknete inkasatora. Zašto bi vas on čekao cijelo vrijeme, ako ste dogovorili tarifu za jedan sat. U međuvremenu može raditi nešto drugo i vratiti se točno za jedan sat. Ili vice versa, zašto biste vi čekali cijeli sat, ako vam se možda odlazi ranije. U svakom sličaju, ako ste blizu, šteta je ne posjetiti AitBenhaddou.


Ili barem baciti pogled na njega sa brežuljka ili iz suhog, šljunčanog korita koje ga
opasuje. Marokanaki Dubrovnik. Ouarzazate, najveći grad s onu stranu Atlasa, poznat je još i kao marokanski Hollywood. U studijima Atlas Corporationa te na raznim lokacijama u bližoj i široj okolici grada, uprizoreni supoznati blockbusteri kao primjerice Gladijator, Lawrence od Arabije, Kundun, Asterix i Kleopatra.

Drugim riječima mnogi notorni Egipti, Svete zemlje i Tibeti s velikog platna, zapravo su pejzaži iz šire okolice Ouarzazatea. I moj omiljeni Scorseseijev film u kojemu Willem Dafoe glumi dubioznog Isusa, isto je sniman po okolnim vrletima.

Spominjem to Jaimeiju kad je ovaj zavrtio stare Genesise s Peterom Gabrielom. Proveli smo dan, topao i vedar, bez daška oblaka u vožnji prema zapadu, kroz veličanstvene pejzaže zarobljene u prostoru i vremenu. Testirali smo kako naš mali kamion leži na cesti, hvata krivine, amortizira udarce i zaključili da kada bi imao pogon na sva četiri, bio bi predobar.

Navečer, negdje iza devet, počeli smo se lagano skupljati u gradu Foum-Zguidu. Damir i Rako prvi su Mercedesom stigli tamo, poslali ostalima lokaciju i čekali. Zadnji su stigli dečki na motorima. Svi smo legli kasno. Bilo je to moje prvo noćenje u kombiju, na udobnome madracu, u vreći za spavanje. Tako će biti dva tjedna, dan za danom, sve do Freetowna. Mijenjat će se jedino geografska širina i temperatura koja će pred kraj puta skakati i do+40.Iz sna me prenulo udaranje po limu i Damirov zapovjednički glas: “Ustajanje!”. Fila je ranoranioc, a trudi se da to budu i drugi. Otvorio sam klizna vrata kombija i još bunovan, stopalom u polumraku pokušavao dotaknuti tlo. Za gležnjeve me štipao hladan pustinjski vjetar. Spavali smo parkirani između razvalina starih zemljanih kuća i berberskog groblja. Uspravljeno kamenje popikano poput markacija za vinklanje, označava spomenike i grobna mjesta dok je plitka raka s pokojnikom zatrpana tucanikom. Prizor je tih, nadahnjujuć i kontemplativan.

 

Današnji plan je izvoziti četiristo kilometara dugu cestovnu dionicu, po rubu Sahare, uz alžirsku granicu, do mjesta Asse. I tamo, u bivaku napraviti gala večeru. Sahara nije jednolična. U vožnji, brzo mijenja svoje lice, čak i na malim udaljenostima. Suha korita i zelene oaze datuljinih palmi stisnute među puste kamene stijene karakterističan su pejzaž južnog Maroka. Kako odmičemo sve više prema jugozapadu, palme ustupaju mjesto kamenjaru.

Predvečer stižemo u Assu, ovaj puta gotovo svi u isto vrijeme. Padaju dogovori tko će što nabavati, jaja, kruh, luk, veliki lonac za kuhanje, dovoljno kartona coca cole. Cola se inače trošila u obilnim količinama tijekom cijelog puta. Ponekad mi se činilo da više brinemo o crvenim limenkama, nego o spremniku za gorivo.


Izvrsno sijeda nakon žilavih ražnjića punih žlundre ispečenih negdje na ulici.
Kada smo u Assi završili s nabavom svega potrebmog, već se bio spustio mrak. Do bivaka je valjalo voziti još tridesetak kilometara, zadnja tri po kamenitom makadamu. Zasad je Iveco išao dobro po svakoj podlozi premda je Jaime oprezan i podozriv kada je u pitanju teren. I Mercedes smjelo ždere kilometre. Sve nas je okuražilo uzbuđenje vrućeg asfalta i onaj blaženi osjećaj so far so good.

Pravi trenutak da se napravi banket u Sahari. Čekalo se na kombi koji je u bivak stigao posljednji. U njemu su bili stol i stolice, plinsko kuhalo, zdjele, ulje, sol, papar, začini, premda se već počelo sa sjeckanjem luka na haubi Mercedesa. Izgleda da je evolucija ugradila u homo sapiensa sklonost okupljanja oko vatre, makar ona bila i plavičasti, jedva primjetan plamen plinskog kuhala.

U ovako paleolitskom krajoliku kakav je okruživao naš bivak, meso u kosanoj svinjskoj masti, buncek i repa možda su i bili surogat svježem ulovu, no tko MyLife4Kids tim zna otprije, očekuje i tiblicu za meso. Kao i Stanekovo kulinarsko umijeće. I kao kod svake vatre, uvijek je veselije kada se hrana sprema, pogotovo kada to traje, nego kada se konzumira. Oko lonca u kojem se krčkao buncek, vrlo brzo okupilo se mnogo znatiželjnih pridošlica. Česi, Francuzi, Slovenci. Dobrodošlica je bila nezaobilazna bez kobasica iz tiblice i domaće šljivovice za koje je pojačani interes vladao i kod stranaca. Jedino što se ne može primijeniti za večerašnji meni je ona kada si u Rimu budi Rimljanin. Večer je završila euforično, uz ukusan, topao i tusti zalogaj i bengalsku baklju. Treba se opustiti i na ovakav način jer kada tempo i prilike stegnu, nema milosti.

A to se prije ili poslije, neizbježno i desi. Sljedeći nastavak vodi vas u Zapadnu Saharu za koju je Damir Filipović-Fila neizmjerno vezan. Zašto marokanski policajci plijene zemljopisne karte na kojima piše Zapadna Sahara umjesto Južne provincije ili Južni Maroko pročitajte sljedeće nedjelje.

Kako sam spojio svoj dnevni boravak i Afriku ili Life4Kids 2020, je humanitarno-putopisni projekt prokušane i nagrađivane ekipe hrvatskih putnika, putopisaca, sportaša i fotografa, udruženih u službeni  hrvatski humanitarni rally tim MyLife4Kids, koji je 31.siječnja 2020., kao učesnici i hrvatski veterani najvećeg humanitarnog relija na svijetu Budapest Bamako, terenskim vozilima i motorkotačima, po treći puta krenuo na 20 000 km dug put Zapadnom Afrikom (Senegal, Mauritanija, Mali, Gvineja, Sierra Leone.

Fotografije: Saša Pjanić

mylife4kids-2020-west-africa-humanitarian-rally.

[email protected]

Zapratite FB stranicu: Saša Pjanić, fotograf, putopisac

NAJČITANIJE

Green River Festival – ljeto na Savi

Zabava i druženje na rijeci Savi ovog ljeta  kroz Babinjak, radionice i nastupe bendova na zagrebačkom savskom nasipu  Želite li se zavaliti u solarnu ležaljku,...

Rast u dolascima s tržišta Njemačke, Hrvatske, Slovenije i Poljske!

Neočekivano dobar kolovoz unatoč lošim prognozama.. U dosadašnjem dijelu kolovoza ostvaren rast u dolascima s tržišta Njemačke, Hrvatske, Slovenije i Poljske! Prema prvim preliminarnim podacima sustava eVisitor,...

Krčkim jedrima u srce kolovoza

Od 1998., svake godine 15. kolovoza, u gradu Krku održava se manifestacija Krčka jedra – regata tradicionalnih drvenih barki. Ova jedriličarska regata organizirana je s...

NEČASTIVE: Povijest vještica od antike do danas

U srijedu, 12. kolovoza u atriju Staroga grada Gradskog muzeja Varaždin održat će se predavanje pod nazivom Nečastive, s povijesnim prikazom vještica od antike...

Kupanje u Baranji? Uživajte u pijesku pod nogama

Jeste li znali kakvu ljetnu ljepotu skriva Baranja? Plaža prigodnog imena Draž, oduševljava baranjce i njihove posjetitelje svako ljeto, a njeni mekani pješčani sprudovi...

Cukarin – slatki suvenir s otoka Korčule

Piše: Anita Žuvela Tragom zanimljivog teksta naše suradnice Helene Varendorf iz krasnih Okusa o bečkim tradicijskim slastičarnama, donosimo priču o jednom od najposebnijih domaćih proizvoda,...

PRATITE NAS

7,304ObožavateljiLajkaj

IZDVOJENO

Green River Festival – ljeto na Savi

Zabava i druženje na rijeci Savi ovog ljeta  kroz Babinjak, radionice i nastupe bendova na zagrebačkom savskom nasipu  Želite li se zavaliti u solarnu ležaljku,...

Kupanje u Baranji? Uživajte u pijesku pod nogama

Jeste li znali kakvu ljetnu ljepotu skriva Baranja? Plaža prigodnog imena Draž, oduševljava baranjce i njihove posjetitelje svako ljeto, a njeni mekani pješčani sprudovi...

Rast u dolascima s tržišta Njemačke, Hrvatske, Slovenije i Poljske!

Neočekivano dobar kolovoz unatoč lošim prognozama.. U dosadašnjem dijelu kolovoza ostvaren rast u dolascima s tržišta Njemačke, Hrvatske, Slovenije i Poljske! Prema prvim preliminarnim podacima sustava eVisitor,...

Krčkim jedrima u srce kolovoza

Od 1998., svake godine 15. kolovoza, u gradu Krku održava se manifestacija Krčka jedra – regata tradicionalnih drvenih barki. Ova jedriličarska regata organizirana je s...

NEČASTIVE: Povijest vještica od antike do danas

U srijedu, 12. kolovoza u atriju Staroga grada Gradskog muzeja Varaždin održat će se predavanje pod nazivom Nečastive, s povijesnim prikazom vještica od antike...