Piše: Mustafa Topčagić
Sinonimi za Tuzlu, treći grad po veličini u Bosni i Hercegovini (nakon Sarajeva i Banja Luke), donedavno su bili samo ugljen i sol te prateća ‘prljava’ industrija. No, stvari se u posljednje vrijeme mijenjaju pogotovo nakon zaustavljanja slijeganja tla usljed nekontroliranog crpljenja soli. Od nekadašnjeg industrijskog grada, Tuzla sa svojih 111.000 stanovnika (prema popisu iz 2013.) polako mijenja fizionomiju i imidž, postajući sve atraktivnija turistička destinacija. Tu danas u miru i toleranciji žive pripadnici tri konstitutivna naroda Bošnjaci (73%), Hrvati (14%) i Srbi (3%) te 10 % ostalih. Zahvaljujući bosanskohercegovačkim političkim apsurdima, Tuzla je dugo imala status općine a ne grada, pa nije mogla imati ni vlastitu turističku zajednicu. Ove godine to se konačno promijenilo i osnovana je Turistička zajednica grada Tuzla na čelu s agilnim Edinom Jahićem. Među prvim zadacima koje si je zadao voditelj TZ TZ, kako popularno zovu ovu instituciju, bilo je jako marketinško djelovanje prema zemljama regije. Najprije su ugostili medijske djelatnike iz Srbije i Makedonije, a sada je došla na red Hrvatska s nekoliko specijaliziranih novinara za turizam i gastronomiju.
Tuzla je udaljena 336 km od Zagreba i ako nema gužve na granici (Županja – Orašje) tamo ste za najviše pet sati vožnje ako se baš strogo držite prometnih propisa. Klima je vrlo slična zagrebačkoj; Zagreb je na nadmorskoj visini 158 m, a Tuzla na 231 m, iako se ustvari nalazi na dnu mora, ali onog Panonskog od kojeg su ostale naslage 350 milijuna tona slanih stijena i slane vode. Kako bi se evocirale uspomene na davno nestalo more, prije 15 godina nedaleko stare gradske jezgre, otvoreno je prvo slano jezero, a potom još tri koja danas čine kompleks kupališta zvano Panonska jezera ili Panonika. To su jedina slana jezera u Europi i jedina u svijetu s uređenim plažama i pratećim sadržajima. No, ipak nije sve tako romantično kako se isprva čini…
Još se u socijalizmu govorilo da Tuzlu ‘sol gradi ali i razgrađuje’. Od nje se živi već 7000 godina, ali je velik dio gradskog područja s osmanlijskom i austrougarskom arhitekturom stradao zbog tonjenja tla koje je uzrokovalo vađenje soli. Dragocjeni mineral crpio se još od vremena neolita, čemu svjedoče ostaci sojenica i posuda za ‘varenje’ soli iz slane vode. Sol je privlačila Ilire, Rimljane, Ugare, Turke i ostale narode, ali se masovnije počela eksploatirati tek dolaskom Austrougarske i postala baza za kemijsku industriju. Već u to doba zabilježene su prve posljedice tonjenja što se nastavilo i u dvije naredne Jugoslavije, a posljedice su zaista bile katastrofalne.
Nestala su cijela naselja, kulturno-povijesni spomenici i vjerski objekti, a stanovništvo raseljeno u novoizgrađene dijelove grada. Tonjenje je djelomično zaustavljeno tek 2007. godine kada se crpljenje soli preselilo u nalazišta izvan grada, pa se moglo pristupiti rekonstrukciji i obnovi nekih zgrada. Gradske vlasti na čelu s gradonačelnikom vizionarskih sposobnosti Jasminom Imamovićem, koji je već 18 godina na toj funkciji, tada su prodali neke vrijedne nekretnine i tako stečenih 6 milijuna eura uložili u gradnju i opremanje dodatnih jezera. Novonastalo kupalište s razrijeđenom izvornom slanom vodom (salinitet 35 grama po litri, temperatura 27ºC) postalo je vrlo popularno među građanima Tuzle i okolice, a iz godine u godinu bilježi se porast broja gostiju iz susjedstva i komšiluka. Panonika je postala vrlo omiljena među Slavoncima (Županja, Slavonski Brod, Osijek, Vinkovci, Vukovar…) koji najčešće dolaze na jednodnevne izlete te među bosanskom dijasporom sa zapada Europe.
Na plažama ‘grada slanih laguna’ lani je bilo preko 400.000 kupača, a približno ista brojka očekuje se i ove godine, unatoč nešto više kišnih i hladnijih dana. S obzirom da neki posjetitelji Panonike požele provesti još koji dan u Tuzli, došlo je do velike ekspanzije u ponudi kreveta u butik hotelima i privatnom smještaju. Sve to utjecalo je i na poboljšanje ugostiteljske ponude, otvaranje novih restorana i kafića, te poboljšanje razine usluge u postojećim. Ovdje nema muljanja s hranom – McDonald’s je propao nakon svega nekoliko mjeseci poslovanja.
Prvo ugodno gastronomsko iznenađenje dočekalo nas je u restoranu Zlatnik, na Šetalištu Slana banja, gdje smo krenuli s begovom čorbom, a nastavili s više slijedova jela od kojih su najdojmljiviji bili ćevapi Zlatnik u kajmaku i teleći hadžijski ćevap.
Uz ova malo teža jela, umjesto vina, radije smo pili izvrsno tuzlansko crno pivo Premium. U doba dok smo večerali, povelika terasa napunila se do zadnjeg stola i stolca, a priličan broj gostiju bio je i u zatvorenom dijelu restorana. To ne govori samo o popularnosti Zlatnika, nego i navici Tuzlaka i njihovih gostiju da si vole priuštiti večernji izlazak uz dobar zalogaj i kapljicu. Nakon obilne večere, šetnja ne može škoditi, pa smo se uputili prema centru grada i zaista nas je fascinirao toliki broj ljudi na korzu i gradskim trgovima. Na terasama kafića gotovo je nemoguće naći slobodno mjesto, a iza svakog ugla čuje se živa laganija pop i rock glazba. Narodnjaci ili kako ih u Tuzli zovu ‘džigera’, ne stanuju u centru, ali ih ima u klubovima i restoranima rubnih dijelova grada.
Rađanje nove turističke destinacije stvorilo je i potrebu za restoranom višeg ranga kakva je Mamma mia na središnjem gradskom trgu. Otvorena je početkom ove godine i u startu se nametnula s vrhunskom ponudom domaćih i internacionalnih jela s posebnim naglaskom na odležane steakove i pripremu hrane souse vide metodom. Impresivnom vinskom listom dominiraju hercegovačka vina i autohtone sorte žilavka, blatina i trnjak, koje su i najtraženije. Mi smo prihvatili prijedlog za vino kuće – Žilavku Con brio Matić iz vinogorja Čitluk – što se po vrućini pokazalo izvrsnim odabirom uz mesna jela kao što su teleća koljenica i razne vrste steakova pripremljenih bez greške i posluženih vrlo maštovito. Uz vrhunsku uslugu koju u Mamma mia pruža mlado ali vrlo educirano osoblje, Tuzla se zaista može pohvaliti da ima restoran svjetskog ranga.
Vjerojatno niste znali da je Tuzlanska pivara nekoliko godina starija od Zagrebačke pivovare, a osim što kontinuirano kuha pivo od 1884. godine, odmah kraj kotlova s pivom nalazi se Pivnica Taverna sa specifičnom ponudom mesnih jela, dagarica i točenih piva. Najpopularniji i najdugovječniji je Tuzlanski pilsner, ali se najboljim pokazalo nefiltrirano pivo, koje se toči samo u toj pivnici i nigdje više.
Jako dobro je i crno tuzlansko pivo Premium, ali uz hranu najbolje ide tzv. rezano, svijetlo i tamno pivo, pomiješano u jednakim količinama. Sve to još bolje je išlo uz zvuke lokalnog benda, koji na repertoaru preferira regionalne hitove iz osamdesetih.
Gastronomski dio ove priče, bez da se osvrćemo na usputne bureke i ćevape, zaokružili bismo posjetom restoranu Royal u blizini Autobusne stanice, gdje nam je nakon neizostavne begove čorbe poslužena izvrsna bamija, malo masnije biber meso te kombinirano teleće i janjeće pečenje s krumpirima ispod peke. Kao vinsku pratnju opet smo odabrali nepogrješive Hercegovce – Žilavku i Blatinu iz vinarije Nuić u Ljubuškom. Do posjeta Royalu nismo previše pažnje pridavali desertima, ali njihov se čokoladni souffle, jednostavno, ne smije izbjeći.
Slana jezera i dobra hrana nešto su po čemu je Tuzla poznata od novijeg datuma. Ono po čemu je od ranije znana i što u ovom gradu vrlo dugo egzistira jest visoka razina nacionalne i religijske tolerancije. Dobri odnosi sačuvani su i u ratnim vremenima, čak i nakon bezumnog granatiranja civila sa srpskih položaja u svibnju 1995. godine. Tada je na trgu Kapija u centru grada poginulo 71 uglavnom mladih građana Tuzle, a ranjeno ih je preko 150. U spomen na taj bezumni čin, na mjestu stradanja ispisana su imena stradalih uz stihove pjesnika Maka Dizdara: ‘Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo, ovdje se ne živi samo da bi se umrlo, ovdje se i umire da bi se živjelo’.
Mnogi su se s mislima Meše Selimovića upoznali tek preko citata na facebooku. Manji dio čitao je njegova epohalna djela ‘Derviš i smrt’ i ‘Tvrđava’, a još manje ih zna da je ovaj veliki književnik rođen u Tuzli, jer mu je profesionalna karijera bila vezana uz Sarajevo i Beograd. Kao mlad profesor predavao je književnost u tuzlanskoj gimnaziji, koja je kasnije dobila njegovo ime, a po njemu je nazvana i regionalna književna nagrada. Rodni grad mu se još odužio podizanjem spomenika na korzu, uz također jednog velikana, slikara Ismeta Mujezinovića, a kipove je izradila zagrebačka umjetnica Marija Ujević Galetović. U Domu književnosti, koji dijeli s tuzlanskim piscem Dervišem Sušićem, nalazi se stalna postavka s artefaktima iz burnog života Meše Selimovića.
U Tuzli je rođen i Walter Neugebauer, osnivač zagrebačke škole crtanog filma; Otto Englander, koji se proslavio kao scenarist Disneyevih crtića; svjetski afirmirani slikari Kristijan Kreković i Haim Pinto; tu je živio odvjetnik i političar Ivo Pilar, po kojem je nazvan institut u Zagrebu. U ovom su gradu ponikli hrvatski kralj sapunica ali i kazališnih dasaka Zijad Gračić te glumac i političar Emir Hadžihafizbegović; princ sevdaha Nedžad Salković; bivši branič NK Dinama Ismet Hadžić i golman Hajduka, Rizah Mešković; košarkaši Mirza Delibašić, Damir Mulaomerović, Mirza Teletović i košarkašica Razija Mujanović; rukometašica Svetlana Ceca Kitić…
Foto: FAMA
