Piše: Irma Kovačić, autorica knjige “Kad otok putuje”
Po domaći, rogač još zovu roščić, rožić, kaluber, slatka kožica, rožičak; grč. keration; engl. carob; komiški goroc i… nije kukac jelenak već je prekrasno ogromno stablo koje naraste i do 20 metara visine i 10-tak metara širine krošnje. Ajme hlada u ljetnim zvizdanima.
Šećući rijetkim pustinjskim vrtovima, onaj koji će kasnije postati Ivan, Krstitelj Isusov, ubire plod rogača kojim se hrani. Rogač je dobar kao kruh. Rogač jest kruh. Ivanov kruh (Iohannes brott), tako su mu kasnije dali ime. Bilo je to pred više od dvije tisuće godina. No, nije Ivan bio prvi koji ga je jeo. U Antici, Grci su vrlo dobro poznavali rogač. Ta, samonikao kakvog su ga donijeli palestinski i sirijski vrući vjetrovi, rastao je diljem njihova blagog mediteranskog carstva. Krasno je, visoko i moćno stablo, krupne hrapave kore, visine 15 pa i 20 metara, ogromne krošnje, razgranat, vazdazelen, s jakim kožnatim listovima. Oblikuje impozantno prepoznatljivu arhitekturu prostora gdje god da je stasao.
Mnogi pokušaji kultivirane sadnje nisu baš uspjevali. Stari Dubrovčani znaju da najbolje uspjevaju oni koje ne diraš dok se zameću… kasnije ih možeš navrći i “pripitomiti” da bi ti dali ploda, nakon dvije do tri godine. A kad jednom procvjetaju, nema medonosnije biljke, pčele su zaljubljene u rogač.
Grci su dakako nastavili raspirivati vjetrove u naše južne krajeve; u nove su kolonije donosili i kulturu rogača gdje on jedino uspješno raste i plodi se – u neretljanski kraj, u Dubrovnik, na južne otoke – Korčulu, Vis, Hvar, Šoltu…
Na našim prostorima najpoznatiji i najviše cijenjen jest komiški rogač. Njegov plod zovu mesnati komiški rogač. U samoj Komiži ustanovjena je prije koju godinu i prerada rogača u brašno koje se distribuira po većim centrima u Hrvatskoj. Porijeklo tog rogača je iz čsrobne uvale Perne kraj Komiže. No najstarija stabla rogača rasprostiru se u predjelu Norpina – predivnom perivoju iznad Komiže.
Nije poznato kojom li su čudnovatom tehnikom mjerenja Grci ustanovili da svaka koštica iz mahune rogača, ma kako stara bila, ma koliko deformirana bila, ma koliko u vodi stajala, u pijesku, na suncu, u blatu… uvijek teži 0,18 grama? I nije poznato zašto i i danas u to vjerujemo. Baš me zanima kad je netko posljednji put provjerio ovu tvrdnju?!? Budući su rogačevu košticu zvali karub ili keration, zlatooko je tele brzo prigrabilo karat kao mjeru svih dragocijenih mu stvari, zlata ponajprije. Rogačevo se sjeme tako, pomoću lingvistike, preobratilo u onaj čudesni sjaj koji je uresio premnogu uznositu glavu dijademom, a ruku, vrat ili nožni članak ogrlicom. I poneki pupak, zanosnim piersingom.
Rogač je tvrdo drvo, posebne gustoće. Ideš li sijeći stari rogač strojnom pilom, iskre frcaju kao kod željeza, a pila se često voli zaglaviti. Osobito još ako je rogač u svom stoljetnom rastu i debljanju progutao koji oveći kamen i sakrio ga u dubini svoga bića. Rogač se opire gorenju dugo, uporno i uspješno. Kad ipak i izgori, neće proći dugo a iz crnoga će mu ugljena korijena potjerati nježna mladica i brzo će se oblikovati u granu, pokrivenu slojem bjelkastim poput pepela, a obraslu kožnatim i mesnatim listovima.
Bilo bi, kažu znalci, bolje, pametnije i ljepše orogačiti obale i otoke. Ako ne drugo, vratio bi im se sjaj arkadijskih gajeva duboka hlada po kojemu su jednom davno tako bezbrižno i samouvjereno vodili ljubav zaboravljeni Pan i njegove nimfe. Rogačevo drvo, svježe zarezano krvari najcrvenijom bojom među stablima.
Kad ga kiparove ruke dotaknu, tvrdi se rogač umiljava svojoj sreći. Znam one rogače koji su od robusna tvrdoga drveta postali skulpture ljudi u naravnoj veličini, ali znam i one koji su se smekšali do stidljivih, a moćnih, minijaturnih amuleta u obliku barke koju bi mogao pokriti srednji prst muške ruke. Pod tom rukom i tim prstima rogač postaje brod, mali brod ikona, zaštitnik od uroka. Taj se rogačev brod nosi u džepu kao hamajlija, a u čaši vina, kao i u moru, pliva nepotopiv.
Dok je rogač kralj boje među stablima, kraljica bi mogla biti lijepa bajama. Oboje se, ranjeni, prikažu rumeno i stidno, blistajući crvenom ljepotom sve dok im boju ne oduzme neminovan proces oksidacije. Kao i svaki rog i plod je rogača simbol životne snage i prodornosti. Osobito simbolizira mušku snagu, pa čak u talijanskom argotu penis nosi ime corno (rog) (od lat. cornu), pri čemu se ne misli samo životodajnost već i na prilično otvorenu agresivnost! Njegova kočopernost i kopljolikost, uskličnik u njegovu plodu dovoljno o tome svjedoče.
Malo je plodova sličnije oružju no što je rogač! Hoće mu se dugo vremena da sazri. U svibnju se mogu ugledati pune krošnje zelenih mahuna rogača koje zatim postupno bubre, protežu se mazno, u grozdovima, mijenjaju boju od zelene, preko žute u crvenkastu i ljubičastu te na koncu, u listopadu u tamnosmeđu. Za to vrijeme narastu i do dvadeset centimetara u dužinu, postanu mršaviji, ali su već i puno slađi. Možeš ga ubrati sa stabla i zagristi. Košticu nikad ne možeš pregristi, pa je stoga preskoči ili pljucni u kakvu lokvicu zemlje. Tko zna.
U sjemenkama rogača puno je bjelančevine i neke gumaste tvari koja, dokazali su farmaceuti, uzima li se 2 do 6 tjedana izvrsno utječe na smanjenje kolesterola, kilograma i obujma tijela. A i kalcij u plodu nije beznačajan.
Rogačica i rogačuša
Nije li rogačica drugo nego rogačuša? Pa i ime im tako zvuči – rogačica da bi bila mekša, slađa, ljupkija, gotovo prozirna okusa i mirisa, ying – žensko piće, a rogačuša robustnija – dakle yang, muško piće – tvrdokorno poput lozova starog panja ili kao kora od rogača – rakija jakih mirisa i okusa. Obje su dakako djeca rogačova – i liker i rakija. Pa tako nekako i brodići, amuleti Belićevi – ako su sazdani od grana rogačovih plivaju u čaši vina, kao da su rogačica, a ako li su od tvrda korijena rogačova – tonu na dno čaše kao da su rogačuša.
Judini rogači
Postoji i tzv. rogač divlji. Za razliku od pitomog, raste kao grm. Na listovima se njegovim često pojavljuju izbočine slične rogaču, ali kao da su nedorasle, poput nedonoščadi. Te pak narasline nastaju od uboda insekata. Takve rogače – nerogače narod još zove Judini rogači. Zovu ih i smrdljikom, Judom, tršljom, terebintom. Kažu da raste uz tirkizne tokove Vardara i Neretve. Bez brige, neotrovan je, ali se njime ne sladi! Bilo bi ga se ponekad kuhalo kao mlado proljetno “zelje”.
Vojska pod rogačom
Ovo se samo na Visu moglo dogoditi da u dubokom hladu rogača makar na tren zaspe po cijela desetina vojnika. Na njihovim vježbenim rutama preko bijelih žala tirkiznih uvala, mogle su se zadesiti i gole kupačice preko kojih bi, u punoj ratnoj spremi s veseljem preskakivali, ali ono što im se redovno događalo – to je bio rogač. Kad bi ga se dočepali, nije bilo te zapovijedi koja ih tu, u hladu, ne bi oborila s nogu, na meko tlo pod rogačem, na pet minuta sna, prije sljedećeg bojevog manevra po suhozidima i sikama i škrtim otočkim delicijama.
Priču o rogaču možete pronaći u knjizi autorice Irme Kovačić -“Kad otok putuje”.
Kad otok putuje, zanimljiva je putopisna storija o biljkama te niz živopisnih pripovijesti o rogaču, šparogama, kaparima, artičokama, žužulama kao i sve ostalim mediteranskim biljem koje postaje autoričin simbol začaranog vrta. U knjizi se nalaze i zanimljivi recepti vezani uz otočke biljke.
Fotografije: Irma Kovačić
