Resetiranje života

Piše: Ivana Radić

Nakon jučerašnjeg potresa u Zagrebu i pandemije korona virusa kojoj se ne nazire kraj, svi se pitamo kako ćemo dalje? Ono što nas je sve ovo trebalo naučiti je da nema projekcije budućnosti. Svi naši planovi, sav naš dosadašnji život je na neki način stao.

PLANOVI, CILJEVI…

Žurili smo, jurili, imali ciljeve, planirali i smišljali, a onda nas je sve zadesila najprije pandemija virusa za kojeg su mnogi odmahivali rukom,a potom i potres. I danas se nekima situacija čini kao da se događa nekome drugome, kao da se njih ne tiče i kao da će neokrznuti proći. A neće nitko proći neokrznut. Ono što ljudi trebaju shvatiti je da će nas sve ovo na neki način promijeniti i da svijet koji poznajemo više nikada neće biti isti.

Do sad su jednii bili u svojim negativnim kritičarskim mislima, opterećeni svakojakim stvarima, idejama, drugim ljduima, dok su drugi stavljali ružičaste naočale i govorili da se sve može promijeniti ako mislite pozitivno. Ni jedni ni drugi nisu bili u pravu što je pokazao ovaj virus, a onda i potres koji nas je sve uzdrmao.

Nema jednostavnih niti „jednodimenzionalnih“ rješenja, ne možete djelovati površinski nego iz dubine. Svi smo mi ljudi povezani, kako bi Tesla rekao „nevidljivim nitima“, ali toga često nismo svjesni dok ne dođemo do zida.

Mislili smo juriti brzinom od 180 km/h i tako unedogled,ali Život nam je pokazao da to neće moći i da moramo stati. Očito je došlo vrijeme za resetiranje i to na neke „tvorničke postavke“, vrijeme kada je važno da mislimo na ono što je najvažnije u našem životu, a to je prije svega naše zdravlje, sigurnost i naši najmiliji.

KOLEKTIVNI ZAOKRET

Potreban nam je kolektivni zaokret ka nekim novim vrijednostima, duhovnom aspektu našeg života i prioritetima koji zaista vrijede.

U vremenu u kojem smo razvijali svoju individualnost, kada je bilo najvažnije napraviti novi story na Instagramu, pokazati novi gadget kojemu smo postali vlasnici odjednom smo uzdrmani na način da nam je najvažnije da ostanemo živi. I to je jedan znak i opomena da shvatimo što je važno.

Neki od nas će to prihvatiti kao lekciju i promijeniti svoje prioritete dok će drugi i dalje odbijati pomisao da nema onoga života koji smo vodili do sada. Možete se nastaviti opirati i ustrajati u svojoj tvrdoglavosti, ali će vas upravo život naučiti i slomiti dok ne prihvatite promjene i prilagodite se.

Ono štoje sigurno, to je da ne znamo kuda ide naš put, ali možemo uživati u putovanju.

Nekada, prije 20ak godina bilo mi je normalno otići kod susjede na kavu, danas jedva poznajem svoje susjede. Doduše doselili smo svi u novu zgradu prije 5 godina i susjedi mi ustvari idu na živce, glasni su, stalno viču, nemaju osjećaj da su tu neki drugi ljudi s njima u zgradi i da se sve čuje.

Dan nakon potresa mi je drago da ih čujem, živa sam, imam krov nad glavom za razliku od svih onih koji su ostali bez ičega. Svi bismo mi voljeli da je svijet krojen prema našim pravilima, da je onako kako očekujemo, a upravo je lekcija dobivena ovim krizama ta da nema očekivanja i da život treba živjeti svaki dan, ispuniti ga svime što želimo, nakrcati ga onim stvarima koje volimo, imati vremena za sebe i druge.

Otvorite svoj um, priširite svoje horizonte, budite stpljivi i odbacite sve ono što vam ne treba, sve ono što vas sputava da prolazite ovaj život punim plućima.