Nisam parafrazirao svog omiljenog pisca. Niti pokušao naslovom zazvati aluzije na opscenost i erotomaniju. Put kojim prolazimo Zapadnu Saharu jednostavno siječe paralelu uzduž koje je Sunce više-manje sve ispržilo. No do obratnice ima još dosta, a mi smo negdje u jugozapadnom Maroku. Tu me je pak jedan drugi krajolik podsjetio na literaturu. Nisko Sunce, preko nedalekih Kanara, baca oštru zraku na brdo u okolici Tarfaye koje me oblikom podsjeća na zmiju koja je progutala slona. Antonie de Saint-Exupéry, možda je imajući pred očima baš to brdo, prije više od pola stoljeća zapisao svoju predivnu alegoriju o dvojakom razumijavanju istih stvari te jazu između svijeta djece i odraslih.
Naime, kasnih dvadesetih godina prošlog stoljeća u Tarfayi je kratko službovao kao civilni upravitelj poštanske zračne službe. Od 2004. u gradu postoji i muzej posvećen najpoznatijem pilotu-pripovjedaču. Put do Mauritanije vrvi prizorima koji podsjećaju na akvarele prvog izdanja Malog princa iz 1944. godine. Slikao ih je sam autor. Stožasti brežuljci, kamene pustoši, ugasli vulkani, mjesečevi krateri, asteroidi. Vjetar, pijesak i zvijezde. Nedostaje samo baobab. Znam da ću se i njega uskoro nagledati, kada prijeđem rijeku Senegal.
Tridesetak kilometara južno od Tarfaye cesta ulazi na područje Zapadne Sahare koja je na zemljopisnoj karti ravnom, isprekidanom crtom odijeljena od Maroka. Postoji i drugi pravac ulaska, kroz unutrašnjost, od marokanskog grada Tan-tana na jug prema bivšem karavanskom središtu Smari. Oba smjera na kraju sastaju se u gradu Lâayoneu, a više od tisuću kilometara skoro ravnog asfalta uz obalu, jedina je trasa kojom je kroz Zapadnu Saharu moguće proći do Mauritanije.
Nema mnogo naselja, ni u unutrašnjosti ni uz cestu. Razdaljine među njima katkada su i veće od 300 kilometara pa stalno treba voditi računa o količini goriva u spremniku. Pust kraj, rekao bi netko, bez štofa za priču. „Čovjek samo srcem vidi. Ono bitno, očima je nevidljivo.“ kradem citat iz Malog princa. U Zapadnoj Sahari priča se skriva iza praznine šibane vjetrom. Pomalo tužna, ali nadahnjujuća priča. Damir ju jako dobro poznaje.
Od šačice španjolskih protektorata u Africi, Zapadna Sahara najdulje je ostala pod suverenošću iberskog kraljevstva. Pritisnuta raspadom Francove diktature te pretenzijama Maroka, Mauritanije ali i autohtonog stanovništva udruženog u oslobodilački front Polisario, 1975. godine Španjolska napušta posljednju afričku koloniju. Španjolsko povlačenje slijedi okupacija marokanske i mauritanijske vojske, mimo odluka Međunarodnog suda pravde o pravu na samoodređenje domicilnog stanovništva.
Saharawiji ili Sahravci, nomadi starosjedioci čiji je broj od tada jedva stotinjak tisuća naseljavao područje veliko kao pola Španjolske, proglasili su 1976. Saharsku Arapsku Demokratsku Republiku. Sukob je bio neizbježan. Mauritanija je u okršaju s Polisariom izvukla deblji kraj te se mirovnim sporazumom 1979. povlači iz sukoba. Maroko se pokazao puno tvrđim orahom i što je još važnije za sudbinu naroda Sahrawi, kao okupator s potporom SAD-a i Francuske. Uslijedio je rat Davida protiv Golijata i egzodus desetina tisuća Saharawija u susjedni Alžir. „Izbjeglički kampovi rasuti su po okolici Tindoufa i nose iste nazive kao i gradovi u Zapadnoj Sahari: Lâayone, Smara, Dakhla, Awserd, Boujdour“, nabraja Damir dok uzimamo kraću pauzu od vožnje uz ocean, nedaleko Lâayonea.
On je naime 2017. trčao humanitarni maraton u Tindoufu u Alžiru i dobro je upoznat sa životom ljudi od kojih neki već četiri desetljeća žive u izbjeglištvu. „Ima već nekoliko generacija koji su rođeni tamo, a svoju domovinu zamišljaju jedino na temelju priča i slika. Pokazivao sam im one fotke koje smo nasnimali prošli puta. Boujdour, Dakhlu, Lâayone, prave gradove koje mnogi nisu nikada vidjeli. Među starijima bilo je i suza.“ „Što misliš, hoće li ih ikada vidjeti?“, pita Ico (Rako), prateći Damirovu priču. „Oni su sigurni da se jednoga dana budu vratili. Žive za to. Ne mogu zauvijek živjeti od humanitarne pomoći i dobre volje alžirskih vlasti“ odgovara. Damira maratonca, lidera našeg tima, zvat ću odsada Fila jer u priči o Saharawijima ima još jedan Damir. On ne putuje s nama u Freetown, no njegov projekt i misija koja se podudara s našom, putuju.
Lâayone je administartivno središte Zapadne Sahare i pomalo grad s crtaće daske. Izgrađen je pretežno u zadnjih nekoliko desetljeća s vidljivim uzorom na francuske gradove. Otvoreni, pregledni bulevari, prostrane javne površine, kružni tokovi, pravilan raster ulica koje završavaju na istome mjestu. Problem je samo što urbanizam prestaje na periferiji. A kroz nju obično morate proći da bi izašli iz grada.
Bulevar na kraju skrene nekamo naglo, pod pravim kutom i izgubi se neopaženo u nekoj vijugavoj uličici. Ta mala uličica onda se račva u nekoliko njih, pa u još nekoliko, a sve one liče jedna na drugu. Navigacija nije previše od koristi, a brz izlazak iz grada moguć je samo u tri slučaja: ako pogodite pravu ulicu, ako slijedite Staneka koji je još 2015. zapamtio put ili ako uz napojnicu u dirhamima, cigaretama ili pivi, angažirate peljare na motociklima koji ionako vrebaju dezorijentirane prolaznike. Izlazak iz Lâayonea često zna biti razlog predahu. A poslije predaha opet cesta. Dalje na jug, prema Boujdouru.
Fila je još jutros, prije polaska iz Smare svoje sjedalo u Mercedesu ponudio Staneku, u zamjenu za motor. Ili je možda bilo obratno? Da Stanek putem ipak malo ubije oko. U svakom slučaju, cijeli je hrvatski konvoj, pokušavajući izaći iz Lâayonea, na oku držao Mercedes. I s nestrpljenjem čekao sljedeću stanku kako bi nastavio slušati Filinu priču. „U Boujdouru moramo stati u radionici kod Sime i njegovim klincima dati Vujnovčeve knjige“, viče Fila s motora kada smo ih Jaime i ja u kombiju sustigli na prvoj pumpi. Kao što je prije par godina u Tindouf nosio slike i priče iz Zapadne Sahare, Fila je sada u nju donio pozdrave njenih izbjeglih sunarodnjaka. I dječji glas iz Sahare.
Boujdour. Neugledna sporedna ulica u središtu grada. Kao i sve u Zapadnoj Sahari, zametena pijeskom. Svojim voznim parkom zakrčujemo ulicu zaklanjajući od pogleda istrošene karoserije koje valjda još od prošlog puta čekaju na popravak ispred automehaničarskih radnji. Naša radiona je Garage Afrique. Rachid nas već čeka s golemim osmijehom na neobrijanom licu. Zna i da smo ostali bez jednog vozila jer prijatelji smo na društvenim mrežama još od 2016. kada smo tu servisirali aute.
Nema više vukojebina na ovome svijetu, mislim si, gdje možeš nestati i pobjeći od svega. Osim jednostavnijeg mehaničkog zahvata na Dexovom motoru, ovaj puta ne trebamo nikakve izmjene ili popravke. No trebamo mehaničara Simu, Sahravca, vlasnika radione Garage Afrique. Zapravo njegovu djecu da im, kako smo obećali Damiru Vujnovcu uručimo njegove ilustrirane knjige.
Damir Vujnovac iz Varaždina autor je projekta Saharawi – dječji glas iz Sahare koji je nastao na temelju neposrednog druženja s djecom po izbjegličkim kampovima u Alžiru. Uz humanitarni aktivizam usmjeren pomoći Saharawijima u izbjeglištvu te podizanju svijesti o tom zaboravljenom narodu koji Damir provodi već nekoliko godina, najvažniji cilj projekta je zbližavanje tamošnje djece s djecom hrvatskih škola koja su knjigama Djeca Sahare i Glas iz Sahare, svojim saharskim vršnjacima poslale poruke prijateljstva.
„To su knjige od mog prijatelja s kojim sam prije tri godine bio na humanitarnom maratonu u Tindoufu“ objašnjava Fila na jako pojednostavljenom engleskom kako bi Simo i Rachid pohvatali osnovne riječi „Hoću ih pokloniti tvojoj djeci.“ „School, school“ odgovara Simo pokazujući da je shvatio Damirovu namjeru no da su njegovi klinci sada još u školi. Simo i Rachid listaju knjige s vidljivim zadovoljstvom i odobravanjem.
Mogu ih i čitati, obzirom da je tekst uz hrvatski, prevedn i na arapski i engleski jezik. Saharawijska djeca u izbjeglištvu, unatoč teškim uvjetima pohađaju vrtiće i školu. Mladi čak odlaze i na fakultete, najčešće u Španjolsku. No kada se vrate natrag, perspektive da se ostvare kroz svoju struku gotovo da i ne postoje. Nekada je i Jugoslavija školovala sahravske civile i Polisariove gerilce pa danas mnogi izbjegli Sahravci znaju za Zagreb, Zadar i Split.
Malo će koji Saharawi u Zapadnoj Sahari propustiti priliku da strancu na ulici ne prišapne na uho, „Ovo nije Maroko, ovo je Zapadna Sahara.“ Kada sam prije nekoliko godina prvi puta ulazio u Maroko, na graničnom prijelazu iz Melille u Nador, zaprepastio me postupak marokanske policije koja je inzistirala na zapljeni svih auto-karata na kojima umjesto Maroc du sud piše Sahara occidental. Godine 1988.
Polisario i Maroko prihvatili su mirovni plan UN-a koji uključuje pravo na samoodređenje naroda Zapadne Sahare te 1991. pristali na primirje. S velikom figom u džepu od strane Maroka koji je do tada već opasao zaposjednuti teritorij 2 700 kilometara dugim pješčanim zidom. Zapadno od njega, sve do oceana, pod kontrolom Maroka, nalazi se teritorij bogat ležištima fosfata. Istočno od zida preostali je manji dio pustinje kojeg nadzire Polisario i vlada u egzilu. S obe strane zida, po pijesku, razasuta su minska polja. „Jedan dan su nas iz Tindoufa, u transportnom kamionu, vozili skroz do zida. Ljudi kažu da se minska polja kreću skupa s pijeskom i da ih je više teško identificirati“ dijeli Fila iskustva svog boravka u Alžiru. Priča o Zapadnoj Sahari nije završena no trenutni rezultat izgleda ide debelo u prilog Maroku.
Unatoč činjenici da je Zapadna Sahara priznata članica Afričke unije i da referendum o samoodređenju već skoro tri desetljeća nije proveden, zaposjednuti teritorij on uzima kao svoj. Gradi ceste, pristaništa, aerodrome, podiže institucije, naseljava ljude iz Maroka nudeći im pogodnosti i povlastice. Ovdje je sve jeftinije nego u Maroku. Dizel je nešto manje od 80 centa pa zato tu i punimo sve naše rezervne kanistre.
U kasno poslijepodne napuštamo Boujdour. Put za Dakhlu nagrađuje fascinantnim prizorima. Hvatamo zalazak sunca na ravnim uzvisinama uz more. Vjetar nasrće prema zapadu, preko izlomljenih litica na ocean , otpuhujući sunce sve dalje prema obzoru. Kao da Sahari nikada ne bi bilo kraja da joj more nije izderalo granicu. Pejzaž može imati učinak droge ili pića. Duši da slobodu, umrtvi na tren patnju. Još 350 kilometara do Dakhle i to je za danas to. Nema nas prije ponoći. Počeo sam lagano otpisivati doživljaje ne sluteći da najbolje tek slijedi. Saharawija u Zapadnoj Sahari može se prepoznati i po tome što loše govori francuski. Ili ga uopće ne govori dok španjolski priča tečno. Može ga se prepoznati i po lijepim očima.
Smjernom, blagom i ponosnom pogledu. Takav je bio Paco iz Dakhle. No prije neplanirane gozbe na kraju dana, jedan očekivani susret sa zemljacima. Goran Blažević iz Umaga krenuo je sredinom siječnja, sa svojim prijateljem Ivanom Mladenovićem biciklom iz Dakra prema Europi. Pratio sam njegov put, nagađajući gdje bi se mogli sresti. I eto, sreli smo se večeras na putu prema Dakhli. Prošli su Senegal i Mauritaniju, kampirajući gdje god bi ih zatekla noć. Čekali su nas u mraku ispred svojih šatora na pustopoljini uz cestu. Srdačan susret uz šalu i zagrljaje. Kraće ćaskanje i fotografiranje pa svako na svoju stranu. Oni u vreće za spavanje, mi u Dakhlu.
Kada te put smlavi i kada dođeš u hotel u nekom novom gradu, nemoj se prepustiti umoru i poći odmah na spavanje. Jaime, Dex, Stanek, Fila i ja poslušali smo taj savijet. I završili u Pacovom restoranu. Sezona surfanja u Dakhli bila je u zamahu, no grad je iza ponoći svejedno bio prazan. Jedan restoran, po ničem poseban, ipak je još radio. Zapravo, bio je poseban po tome što je radio i po tome što nas je njegov vlasnik koji je baš sjedio za stolom i večerao, vidjevši naša neodlučna lica, gromoglasno stao pozivati da mu se pridružimo.
Ime mu je Mohamed, a zovu ga još i Paco. Oličenje je ponosnog Saharawija na prvu. Nismo ni došli do pitanja Which country?, a već je pred nas stavljao vilice nudeći nas ribom iz svog tanjura. Važno je valjda bilo da nismo Marokanci no, obzirom na veličinu duše u tog dojmljivog čovjeka i unatoč svoj gorčini koju proživljava njegov narod i s Marokanicima bi vjerojatno postupio isto.
Možda o njima ne bi, kao pred nama, govorio da su mafija, no siguran sam da ne bi ostali gladni. Onda smo naravno došli i do porijekla. Nije bilo potrebna lozinka Rakitić-Modrić. Znao je dobro gdje je Hrvatska, a obzirom da je Jaime Čileanac, konverzacija je glatko tekla na španjolskom. Stol je začas bio pun razne ribe, riže, salate, kruha, krumpira. Gostili smo se i pričali dugo, o Sahari, Sahravcima, Hrvatskoj, našem putu, njegovom životu, ponosu, nadama i očekivanjima.
Dok smo se razilazili kao prijatelji koji su odrastali skupa, otkucavali su sitni sati. Bio je to uistinu jedan dug i lijep dan. U Zapadnoj Sahari. Preporučam je svima. Uopće nije prazna i pusta kao što se možda na prvi pogled čini. Uskoro valja ustati. Čeka nas put do granice i ulazak u Mauritaniju. I Rakova obratnica.
Saša Pjanić
