Piše: Dora Marinić
Kako sjaji goransko Došašće ilitiga svijeća prva..
I tak’, počelo je. Upaljene su lampice diljem Hrvatske, a tisuće europskih i svjetskih turista sjatile su se prema našem glavnom gradu. Da se razumijemo, ja jako volim Advent u Zagrebu i jako volim sve ono što on predstavlja , ali i način na koji predstavlja ovaj mali i čarobni komadić Zemlje.
Volim miris kuhanog vina dok mi se lede prsti i zamusano lice od senfa s domaće kobasice. Volim vidjeti skupine tih istih turista kako se već po tko zna koji put ove godine dive mojoj Domovini. Volim još puno toga vezanog uz blještavi Advent. No bez obzira na sve te senzacije, nešto mi ostaje nepotpuno.
Već dugo čeznem za osjećajem koji sam imala kao djevojčica u malom slavonskom selu, skačući po snijegu nakon mise zornice. Iako se na zornicu budim i dalje, ne ćutim ovo vrijeme kao nekad. Kada se taj osjećaj izgubio?
Kada su mi važnije postale blještave lampice i večernji program od onog čistog prosinačkog jutra? Kada je moje Došašće postalo samo blještavi Advent?
Ne znam kako, ali nekoliko dana prije ovog vikenda došla sam na ideju da pokušam upoznati razne krajeve Hrvatske kroz njihovu adventsku priču. Svjesna toga da sam se nekoliko mjeseci prekasno sjetila super ideje zbrojila sam što sve imam i nemam. Pred nama su 4 vikenda, 4 hrvatske regije, bez plana i programa. Iako matematika nije na mojoj strani, to u mojoj glavi uopće ne zvuči loše. Započela sam potragu za izgubljenim Došašćem iz djetinjstva kako jedino i najbolje znam- landranjem. Razglednice su upalile svoju prvu ovogodišnju svijeću, svijeću nade u Gorskom kotaru i rado ću to podijeliti s vama.
Miris zime u Lokvama
Zima u Gorskom kotaru je svakako posebna. Zapravo, svako godišnje doba je ovdje posebno, ali zima… Čovječe, zima je kraljica među godišnjim dobima u Gorskom kotaru. Lokvarsko jezero bilo je potpuno mirno i spokojno s blagom bjelinom Risnjaka u daljini (kojem se, jednako kao i mi, i Ruf divio).
Tek gdje koji zaleđeni slapić odavao je prosinac na kalendaru. I bez obzira na to što nije bilo snijega niti snažnog vjetra, njuškice su nam dobro osjetile miris kraljice Zime. Ručak kod naše domaćice, tete Vide, također je, baš kako treba podsjećao na zimu. Ona nam je ispričala kako svaki dio Gorskog kotara ima neke drugačije običaje, a njoj se u sjećanje utisnuo miris jelke okićene jabukama i orasima, makovnjače i, u nedostatku oraha, improvizirane orahnjače. Prisjetila se i vremena kada se u komunističkom režimu, Došašće moralo skrivati.
U toplini doma jedne bake Goranke uživali smo gotovo cijeli dan, a ovaj predivan osjećaj informacijama je upotpunio Erik, povjesničar iz Brod Moravica, kako bi mogli Došašće u Gorskom kotaru imati u više dimenzija, iskustveno i informativno, danas i nekoliko koraka u prošlosti.
Goranska adventska tradicija
I dok sam dosta običaja svog kraja prepoznala u ovim goranskim, kao što su mise zornice, obilazak sv.Nikole i Krampusa, sadnja pšenice na sv. Luciju i kićenje jelke na sam Badnjak, iz Erikovog izvještaja doznala sam za puno novih i do sad neotkrivenih tradicija. Kakav Vakula, kakve vremenske prognoze u moravičkom kraju se na sv.Luciju radio kalendar koji je prognozirao vremenske prigode za svaki mjesec naredne godine. Npr., ako je na sv. Luciju lijepo vrijeme, takav će biti siječanj, i tako svaki sljedeći dan do Božića predstavlja po jedan mjesec. Ove ću godine sigurno iskušati ovu metodu i provjeriti kakvi su Gorani prognostičari.
I kao kod tete Vide, u Brod Moravicama se jelka kitila jabukama, orasima i kolačima. Posebno mi je zanimljivo da se uz jaslice, pod jelku stavljao kruh “župnik” koji se mogao papati tek na blagdan Sveta tri kralja nakon godišnjeg blagoslova kuća. Erik kaže da je “župnik” bio toliko tvrd sa se morao umakati u čaj.
Dok na današnjim Adventima mesnate kobasice jedemo svaki dan, u Brod Moravicama one su se jele tek nakon mise polnoćke. Zapravo, možda je baš to odgovor koji tražim, Došašće u skromnosti kako bi mogli u obilju slaviti Božić. No, uz to sve blještavilo to je gotovo nemoguće.
I dok nas je Erik vodio kroz neka prošla vremena, mi smo skoknuli u goransko blještavilo danas.
Delnička adventska bajka
Danas bliješti i Gorski kotar. I baš je lijepo. Delnička adventska bajka smjestila se u Selu Bake Mraz, u centru grada, i u Lovačkom domu Delnice do kojeg možete doći veselim Krampus expressom.
Mi nažalost nismo uspjeli uhvatiti vlakić, no svakako se ove zime planiramo ponovno uputiti i probati toliko hvaljeni wildburger. I eto, tu smo mi upalili našu prvu svijeću, svijeću nade. Uz prigodan, ali doista prigodan program upaljena je prva svijeća, a sa stanovnicima Delnica smo, uz podsjećanje na prave vrijednosti mogli uživati u divnoj glazbi, mirisnim kobasicama i fritulama i toplom kuhanom vinu. Slama oko logorske vatre uz koju se možeš bezbrižno ušuškati uz lijepo ukrašeni trg (s predivnim izrezbarenim drvima, kako ovom kraju i priliči), i pozornicu prikazali su nam pravi omjer skromnog Došašća u iščekivanju onog najboljeg i ovog blještavog i sjajnog Adventa koji čitav prosinac predstavlja kao vrhunac godine.
I stvarno, nisam ovo shvaćala dok Erik nije sa mnom podijelio dio svoje tradicije.
Moram priznati da mi se sviđa ono što sam shvatila. Potrebna je mjera između ovog blještavog, svjetovnog Adventa koji pobuđuje sva naša osjetila i onog duhovnog koji ogoljuje našu dušu i priprema je za pravi vrhunac, krunu godine. A baš je takav Gorski kotar, s jedne strane isprepleten svim mogućim senzacijama i blještavilom, a s druge strane surov i težak.
I dok već treći dan tinja svijeća nade, u iščekivanju novog vikenda…
Zagrljaje šalju Dora i Razglednice 
