Na poziv Turističke zajednice grada Tuzle u organizaciji Mustafe Topčagića, boravili smo prošli vikend u Tuzli.
Turistička destinacija slučajno se dogodi ili se mukotrpno stvara. U slučaju Tuzle riječ je i o jednom i o drugom. A priča o stvaranju slanih jezera, više je nego interesantna.
Nekadašnje središte industrijskog bazena, čiji su temelj ugljen i sol, proizvodnja struje i kemijska industrija, za nepuna dva desetljeća potpuno je promijenila fizionomiju i zahvaljujući slanim Panonskim jezerima, jedinstvenim u svijetu, postalo popularno turističko odredište.
Zamisao gradonačelnika Jasmina Imamovića (u neprekidnom mandatu od 2001. godine) da usred grada, na mjestu zapuštene močvare, izgradi jezero sa slanom vodom i tako sanira ruglo nastalo stogodišnjim tonjenjem, kod mnogih je izazvalo nevjericu, ali i podsmijeh. Naime, Tuzla zbog nekontrolirane eksploatacije soli ima problem s poniranjem tla, uslijed čega su stradali brojni značajni objekti, kulturno-povijesni spomenici, pa i cijela naselja.
Ta pošast zaustavljena je prebacivanjem crpilišta slane vode na izvore izvan grada, ali zbog dugotrajne nebrige ostale su katastrofalne posljedice. Na mjestu današnjih triju Panonskih jezera, koja su počela nicati 2003. godine, potpuno su potonula naselja Džindić mahala, Srpska varoš i Pavkuša, a znatno je stradao i nedaleki centar grada.
Na pojedinim mjestima zemljište je potonulo čak 17 metara, uz nastale ruševine prirodno se počela formirati močvara, a osim nastalog rugla, nakupljena voda prijetila je sigurnosti gradskih prometnica i ostaloj infrastrukturi. Zato se, na prijedlog gradonačelnika Imamovića, krenulo u sanaciju, ali se prethodno konzultiralo struku.
‘Arhitekti su predlagali da to područje prekrijemo jezerom u kojem bi plivali labudovi, uz uređeni park i šetnicu’, kaže Imamović. ‘To se lijepo činilo i zvučalo, ali meni su ipak draži ljudi od labudova, pa sam se zapitao zašto tu ne bi plivali ljudi.’
Ovaj poduži uvod bio je potreban za objasniti što je prethodilo suvremenom turističkom fenomenu – Panonskim jezerima – koja su potpuno promijenila percepciju grada ugljena i soli. Ekipa novinara uz Hrvatske imala je priliku nazočiti službenom otvorenju nove kupališne sezone, koja je neformalno počela već s prvim vrućinama lipnja.
Upoznavanje s Tuzlom započelo je kroz gastronomiju u hotelu Miris dunja, smještenom uz atraktivni pješački most Pasarela, kojim se dolazi do zgrade Narodnog pozorišta. Za kasni ručak / ranu večeru poslužena nam je hladna plata sa suhom junetinom, sudžukom, goveđim pršutom i domaćim sirevima. Prije raznovrsnog mesa s roštilja, kao toplo predjelo, posebno su oduševile male sarme umotane u listove raštike s umakom od vrhnja, koje su se doslovce topile u ustima. Hercegovačka Žilavka Hepok 2017 bila je ugodno vinsko iznenađenje i fino se uklopila u gastronomsku podlogu.
Dobro okrijepljeni potom smo krenuli na kompleks Panonskih jezera gdje se odvijao zabavni program. Noć ranije nastupala je Crvena jabuka, a mi smo na pozornici zatekli talentirane sarajevske repere, grupu Helem nejse i solisticu Muhu. Prema reakcijama publike, vidjelo se kako Tuzla njeguje tradiciju takve glazbe, što i ne čudi, s obzirom na to da je na ovdašnjoj sceni stasao jedan Edo Maajka.
Nakon koncerta mlađa publika nastavila se zabavljati uz DJ zvuke urbane svjetske i regionalne glazbe. Za to se pobrinuo današnji direktor Panonike, Maid Porobić, prvi među zaslužnima što sve dobro funkcionira, a koji je svojedobno bio popularni lokalni DJ i gitarist grupe Terusi.
Slijedio je ugodni noćni odmor, a jutro smo započeli obilnim doručkom u restoranu Mirisa dunja, gdje smo primijetili da su ostali hotelski gosti uglavnom ljudi zlatnih godina iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine, koji su organizirano došli na kupanje i uživanje u ljekovitoj slanoj vodi. Sve češće se organiziraju i dolasci turista iz Hrvatske. Agencije iz Osijeka prodaju jednodnevne i dvodnevne aranžmane, a primjetan je i sve veći broj individualnih posjetitelja iz Slavonije. Njihovu znatiželju pobuđuje Panonika, ali i ćevapi, tuzlansko pivo i baklave te vrlo povoljan šoping.
Obilazak grada započeli smo posjetom glavnoj gradskoj pijaci (tržnici) koja nas je, nažalost, prilično razočarala iako se na njoj još uvijek mogu naći voće i povrće iz vremena ‘kakvi su nekad bili’. Subotnje prijepodne trebalo bi biti prava špica, no tržnica je radila jedva s trećinom svojih kapaciteta. Naš turistički vodič Slavica Mešić Vučinić kaže da je to posljedica sveprisutne dominacije trgovačkih centara i njihove magnetne privlačnosti. Mi se, pak, nismo dali na to navući, nego smo ostatak vremena posvetili upoznavanju s povijesnim i kulturnim sadržajima. Bili smo na središnjem gradskom Trgu slobode, za koji kažu kako je najveći u BiH i da se gotovo cijele godine na njemu odvijaju razni sadržaji. Po sadašnjim vrućinama u trenutnoj je fazi mirovanja, ali smo zapazili da je za našeg kratkog boravka, impozantna fontana nasred trga poslužila profesionalcima za modno snimanje.
Nešto malo dalje nalazi se drugi izvor vode – Čaršijska česma – podignuta u srednjem vijeku, a obnovljena krajem prošlog stoljeća, koja je i danas popularno mjesto okupljanja. Dolazak u Tuzlu podrazumijeva i obilazak najtužnijeg gradskog znamenja, spomen obilježja na malom trgu Kapija gdje je u proteklom ratu od četničke granate smrtno stradao 71 civil, pretežito mlađeg uzrasta, a ranjeno ih je preko 150. Uz nadu i želju da se takvo nešto ne ponovi, postavljeno je obilježje s prigodnim stihovima velikog pjesnika Maka Dizdara.
Soni trg ima ljepšu povijesnu priču. Njegovim središtem dominira stilizirana fontana u obliku neolitske posude za iskuhavanje soli, a slična tehnologija primjenjivala se od Rimljana do Osmanlija. Tek se u doba Austro-Ugarske sol počela eksploatirati na industrijski način.
Malo je poznato da je književnik Meša Selimović (1910.-1982.) rođen u Tuzli, gdje je i radio kao gimnazijski profesor, prije nego ga je život odveo u Sarajevo i Beograd. U Hrvatskoj je postao popularan u posljednje vrijeme zahvaljujući citatima na facebooku. Upoznavši tako njegove mudre misli, mnogi su se potrudili potražiti i pročitati ‘Derviš i smrt’ i ‘Tvrđavu’, pa čak i neka manje poznata djela. Tuzla se svome piscu odužila spomen sobom u sklopu Doma književnosti i regionalnom književnom nagradom koja nosi njegovo ime.
Drugi je veliki tuzlanski umjetnik, slikar Ismet Mujezinović (1907.-1984.), inače zagrebački đak, koji je likovnu akademiju završio u klasi profesora Joze Kljakovića, a potom se dodatno obrazovao na pariškoj Sorboni. Proslavio se još u Narodnooslobodilačkoj borbi po tome što je, prema potrebi, u ruci držao i kist i pušku, kojima se podjednako vješto služio. Pamti ga se najviše kao autora soc-realizma, ali se pred kraj života razočarao u sustav za koji se borio, a stav o tome izrazio čuvenim autoportretom s prvoboračkom spomenicom. Obitelj je, nakon njegove smrti, gradu Tuzli darovala kuću u kojoj je živio i stvarao. U njoj danas djeluje Međunarodni atelje Ismet Mujezinović u kojem se često održavaju izložbe, koncerti i ostali kulturni programi.
Meša Selimović i Ismet Mujezinović, koji su prijateljevali za života, ovjekovkečeni su skulpturama na Korzu, koje su postale i popularno sastajalište – kod Meše i Ismeta. Impozantniji spomenik u Gradskom parku dobio je bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić, za čijeg je života (1338.-1391.) ova država doživjela najveći prosperitet.
Smatra se da je Tuzla među najstarijim europskim gradovima s kontinuitetom življenja, od oko 7000 godina, čemu svjedoče iskopine sojeničkog naselja, a čija je replika postavljena na ulazu u Panonska jezera. Ona su, pak, fenomen za sebe, jer Tuzlu čine jedinim gradom na svijetu čija se slana jezera i plaže nalaze u samom centru. U dosadašnjih 19 godina rada, Panonika je zabilježila 5,3 milijuna gostiju, a koliki je turistički napredak najbolje govori to što je Tuzla ranije imala samo tri hotela, a sada 35, uključujući i mastodont Mellaine u kojem je smješteno i slano lječilište. Ove sezone očekuje se oko 380.000 gostiju koji, osim sunčanja i kupanja, mogu uživati u kulturnim i zabavnim sadržajima.
Amra Jaganjac, direktorica Turističke zajednice grada Tuzle, spomenula je brojne manifestacije i festivale u okviru programa ‘Ljeto u Tuzli’, a tendencija je da se to produži na jesen i zimu. Prvi nagovještaj daje europsko okupljanje motorista u rujnu na Bike Festu, kada ih dođe na tisuće, a poznati su kao dobri gosti i potrošači.
Kratko ali intenzivno druženje u Tuzi završilo je bogatom trpezom u restoranu Lovac u sklopu jezerskog kompleksa, ali se ipak nije jela divljač nego specijaliteti s roštilja od piletine, teletine i junetine uz lovački krumpir i obilje svježe salate od zelenog i crvenog kupusa te ostalog sezonskog povrća. Osvježenje se potražilo u bezalkoholnim pićima i pivu, a uz jelo je ipak najbolje išlo vino. Žilavka lanjske berbe hercegovačkog vinara Nuića pokazala se kao sjajan izbor, ali se nije moglo pobjeći od Graševine Kutjevo, koje spada među najpopularnija vina u Bosni i Hercegovini. Ugodno iznenađenje na samom kraju bile su palačinke s medom, koje su zasladile naš boravak u slanoj Tuzli, kojoj se prvom prilikom rado vraćamo.
Mustafa Topčagić / Foto: FAMA, Mihael Šilac, Valter i Panonika
korisni linkovi:
tztz.ba
