Sedma priča Saše Pjanića..
Za Explore Croatia piše piše Saša Pjanić, nagrađivani hrvatski autor, fotograf i putopisac, dobitnik Grand Prix Marko Polo 2016 za najbolju foto – putopisnu reportažu u Hrvatskoj. Sašini poznati i prepoznatljivi putopisi, pričaju fascinantne priče o dalekim zemljama a jedinstvene fotografije komuniciraju čitatelju univerzalnim jezikom svijeta bez granica, tolerancije, ljubavi i ljepote i univerzalne ljudske dobrote koja negdje još egzistira u tragovima, majstorski ulovljene u nekom naizgled svakodnevnom trenutku.
Zadnja nam je etapa puta, od Conakryja do Freetowna. Kada ćemo stići u Pamélap gdje bismo trebali preći granicu, samo nebo zna. Prošli smo predgrađa Conakryja no gužva ne jenjava. Gmižemo po cesti, što zbog lošeg asfalta i povremenog makadama koji nas Gvinejom, izgleda, u stopu prati, što zbog učestalih demonstracija. Slike meteža i uzvici ogorčenih masa s megafona naviru mi još i sada u sjećanje kada u nevjerici, s afričkih portala doznajem da se referendum kojeg je zagovarala gvinejska vlada, unatoč četiri potvrđena slučaja zaraze koronavirusom, prošle nedjelje i održao. Conakry ovih dana vrije, ali ne zbog zaraze. Mrtve ne kosi virus, nego meci. U uličnim okršajima opozicijskih pristalica i policije prošle nedjelje ubijeno je desetak ljudi. Epidemijom nasilja kao da su se pripremili za još jednu koja im neizbježno slijedi pa stoga ne mare previše.
Na prve mrtve od koronavirusa vjerojatno se nitko neće ni obazirati, osim ako to ne bude netko od političara. Aktualni predsjednik, u osamdeset trećoj godini spada u onih 5% najrizičnijih. Fascinira me ta simultana vedrina i brutalnost u Africi. Teško mi padaju flešbekovi potaknuti online pregledom tamošnjih dnevnih novosti. Prije dva mjeseca, krećući na put, živio smo u nekom drugom svijetu. Njegovo postojanje sada nastojim pronaći u svojim slikama. Ovaj sadašnji, u kojem sam se zatekao po povratku, čini mi se drugačijim. Proganja me predosjećaj da je osim istine, u mojim afričkim fotografijama zarobljen i svijet koji više ne postoji. Nadam se da je to samo provizorij. Ubacujem u rikverc, ne gledajući kuda prolazim. Važno je samo da još malo odrijemam u prošlosti.
Da je Sijera Leone gostoljubivo mjesto, uvjerili smo se još na njegovom prvom metru. Granica između Pamélapa i Kambije svakodnevno je prohodna do 18:00 sati. Kako se zbog promjene rute i nastalih nepredvidivosti planirani timing bio potpuno poremetio, prijelaz je samo za učesnike relija ostao otvoren tijekom cijele noći. Stigli smo oko devet, s probušenom gumom na Jaimeovom kombiju. Nekoliko časnika odmah se ponudilo da će to srediti. Rekao bih da su čak, onako malo vojnički, inzistirali na tome, uz zapovjedni ali iskren: “Welcome to Sierra Leone!” Koliko je ta dobrodošlica ovdje velika, mjeri se izgleda po probušenim gumama. Za nepuna dva sata, na cesti od Kambije do Masiaka otišla je na Dexovom motoru još jedna. Sijera Leone nekada je bio britanska kolonija no tečan engleski iako je službeni jezik govore rijetki.
Ono što prevladava i strancima zadaje glavobolje zapravo je kreolski dijalekt zvan Krio. How da body znači How are you. Ne pomaže mnogo ni riječnik. Toponimi su ovdje znakoviti. U 15. stoljeću portugalski istraživač Pedro de Sintra prvi je na kartama ucrtao planine oko zaljeva Tagrin i današnjeg poluotoka Freetown, nazvavši ih Lavičinim. Iz izvornog portugalskog Serra Lyoa kasnije je potekao španjolski naziv Sierra Leone koji se 1961.godine protegao i na suverenu afričku državu, veličine jedne Češke ili Austrije. Naziv njene metropole pak govori da su grad utemeljili oslobođeni robovi. Freetown i ostatak zemlje imaju podosta drugačiju priču. Mala zemlja, kao uostalom i većina drugih na kontinentu, puna je etnolingvističke šarolikosti.
Najveće su dvije skupine, Temne i Mende. Osim njih ima još petnaestak manjih: Limbo, Kuranko, Susu, Yalunka, Loko, Kisi, Sherbro, Bulom, Vai. Ne pokušavajte ih sve zapamtiti. Većinu sam ih kopipejstao. Naravno, i ovdje ima posvuduša Fulana i Malinki, s kojima sam vas već do sada upoznao skoro u svakoj državi. No ono što većinu stanovnika Freetowna razlikuje od ostatka zemlje jest porijeklo kojeg vuku od doseljenih oslobođenih robova. Godinama koje su prethodile osnutku grada, crnačka sirotinja iz londonskih slamova, mahom oslobođeni afrički robovi koji su u ratu za američku nezavisnost ostali lojalni britanskoj kruni, pronalazili su utočišta oko europskih trgovačkih postaja na atlantskoj obali. Nekoliko takvih naselja stradalo je u nasrtajima domorodaca no 1792., uz pomoć britanskih vlasti i abolicionista Johna Clarksona, utemeljen je naseljenička kolonija koja će potrajati, Freetown.
Naseljavali su je i dalje oslobođenici s Kariba kao i oni koje su Britanci, zabranivši unisnu atlantsku trgovinu robljem 1807. oslobodili, presrečući krijumčare ispred obala Zapadne Afrike. Potomci tih doseljenika, koji sbe zovu Kriosi uz Libanonce, Indijce i Europljanje čine danas urbanu sliku te zanimljive i ugodne metropole. Uz Saint-Louis, svrstao bih ga među najdojmljivije zapadnoafričke gradove koje sam posjetio. Ipak, kome god pričao kamo putujem, zatekao bih ga u nevjerici. Krvavi dijamanti, osakaćeni ljudi, gerilci s mačetama i djeca-vojnici još uvijek su predodžbe koje ime Sijera Leone najprije budi. Građanski rat je prošlost, a dijamanti ipak manje krvavi. Veća je zagonetka kako je uopće zemlja uzorna po vjerskoj snošljivosti, kliznula u nemilosrdni pokolj devedesetih. O svemu tome vrijedi čitati u memoarskim zapisima Ishmaela Beaha, bivšeg dječaka-vojnika kojega je 1997. UNICEF izbavio iz ratnog vihora. Poznat je i u Hrvatskoj jer je kao UNICEFov ambasador dobre volje već nekoliko puta održao motivacijska predavanja na konferencijama i u zagrebačkim školama.
Večer uoči dolaska u Freetown završavamo u selu Magbondolineu. Zakasnili smo na seosku feštu pa bdijemo, dobro raspoloženi skoro cijelu noć uz vatru, pivo i kajganu. Svitanje me zateklo u razgovoru s vojnicima i redarstvenicima. Uniforma je ovdje visoko na cijeni. A onda su najednom, vojne odore zamijenile maske i bubnjevi. Grupa žena zaplesala je oko nas. Predvodila ju je kraljica ceremonije, starija žena s crnom maskom sowei na glavi i ogrtačem od nacifranih likovih vrpci. Njezina obredna odjeća uvjerila me da ono što kod nas koristimo za podvezivanje trsova, ovdje je poput mitri.
Naposlijetku, svečana primopredaja paketa humanitarne pomoći u lokalnoj školi i ceremonijalna sadnja prvog od 2 000 stabla voćki, projekt koji je u sklopu relija Budapest-Bamako pokrenuo njegov osnivač Andrew Szabo. Oko podneva, u povorci, automobili kreću prema Freetownu. Iznenadili su me prizori ulaska u grad nakon nešto više od sat vremena vožnje po dobrom asfaltu. Ulice su bile prepune ljudi koji su razdragano i srdačno pozdravljali našu povorku. Ministarstvo turizma dalo je unaprijed razglasiti o ovome događaju, smatrajući dolazak oko tisuću stranih overlandera važnim za lokalni turizam i ekonomiju posrnulu nakon epidemije ebole. Otkad vozim Budapest-Bamako, ne pamtim tako masovan doček i veliku, svečanu završnicu koja se održala na Nacionalnom stadionu. Koliko su ovdej držali do našeg dolaska, najbolje govori i činjenica da je sam predsjednik Republike Sijera Leone, Julius Maada Bio, nazočio svečanosti i održao podulji govor. Iscrpljeni smo, prljavi i sretni. Potekla je naravno i suza niz prašinom umrljano lice.
Od svog početka 2005. godine, bio je to reli na kojemu je učestvovalo najviše timova iz Hrvatske: Just Walk Away, 2Mules4SisterSahara, Rally Dogs Africana i veteranski tim MyLife4Kids. Virovitica, Zagreb, Varaždin. Eh da, obećao sam vam reći i što je na kraju bilo sa Icinim Mercedesom! Pa, Mercedesa do navečer više nije bilo. Samo svežnjevi sijeraleonskih novčanica. Otišao je za 2 000 eura, još isto poslijepodne. Nije to ništa neobično. Tako se u Africi normalno trguje automobilima. Jaimeju su za kombi, umjesto novaca, nudili čak dijamante i zlato. Fila je na stol iznio i super ideju da se, kada jednom izađemo iz svega ovoga u vremenu koje dolazi, oformi manji konvoj stodevedesetki i poduzme sličan pothvat s humanitarnim karakterom i spomenom na preminulog Jaimeja u vlastitoj verziji. Zašto Mercedes? Nepoderiv je, a u Africi ga je lako prodati i vratiti uložene novce. Ili ga donirati nekoj humanitarnoj zakladi. Planovi uvijek pljušte, a da putovanje još i ne završi. Nije ih ubila ni pandemija kod kuće.
A koliko je tek neispričanih priča svakoga od nas? Izabrat ću ipak jednu, meni najdražu i u malo kraćoj verziji pridodati tekstu za kraj. U njoj Marko Dekanić priča o svojoj posjeti dječjoj bolnici OlaDuring Children’s Hospital u Freetownu. Snimio je u njoj i izvrsne fotografije od kojih je nekoliko ovdje objavljenih. Priča je tužna, zapravo potresna, no zbog toga i putujemo. Zbog kruga radosti i tuge koji se neprekidno okreće, kako u životu, tako i na putu.
PRIČA MARKA DEKANIĆA
” Dolazak u bolnicu bio je potpuno slučajan. Dva dana prije upoznao sam vojnika koji je bio uvjeren da sam i ja vojnik i nije htio prihvatit moje negiranje. Htio me provest malo kroz grad, pa smo tako završili u dječjoj bolnici. Na ulasku u bolnicu vlada teška atmosfera. Ljudi se pokušavaju ugurati, neki od njih na rukama imaju bolesnu djecu, ali cuvar na vratima ne pušta nikoga bez “propusnice”. I mi smo je trebali. Da bi je dobili i obišli dječje odjele, morali smo proci razgovore s tajnikom bolnice i glavnom doktoricom dr. Ayeshatu M. Mustapha. Premda potpomognuta njemačkim donacijama, bolnici kroz koju mjesečno prođe oko 4000 djece i to većina zbog uznapredovale malarije, kronično manjka lijekova i opreme. Zbog nedostatka ležaja, uobičajeno je da po dvoje mališana s njihovim majkama dijele jedan krevet. Petina te djece u bolnici provede svoje posljednje trenutke. Epidemija ebole 2014. godine, također je uzela svoj danak. Strah me i pomišljati što će biti s koronavirusom koji kuca na vrata.
Razumijem nepovjerenje liječnika koje pokazuju prema meni. U svom svom nastojanju da im dokažem da nisam neki turist koji zeli napravit fotke s izleta, jedino sto uspijevam jest predstaviti im facebook stranicu Mylife4kids. Tek kada iz našeg razgovora saznjaju da sam bivši vojnik i da sam vojsku napustio zbog količine odricanja u tom pozivu i udaljenosti od obitelji, skepsa je popustila.Vjerojatno najteži dojam na posjetitelja ostavljaju odjel na kojoj leže pothranjena djeca i onkologija. Sam pogled na stravične i tužne prizore, urezuje se duboko u sjećanje. Dok djeca sa znatiželjom gledaju prema mene, majke upućuju nadu da će naš posjet bolnici nesto promjeniti, da će stvari krenuti na bolje, pa me pozivaju da poslikam djecu. Onkologija je opet priča za sebe i ostavlja pitanje koji broj djece taj odjel preživi u bolnici koja zapravo nema mogućnosti liječenja takvih bolesti.” Tekst i fotografije: Marko Dekanić
Kada se jednom upustite u projekte prikupljanja pomoći, progoni vas stalno osjećaj kako sve što radite nije dovoljno. To je zaraza protiv koje nema cjepiva, nije smrtonosna, ali s kojom ćete vjerojatno umrijeti. Za razliku od koronavirusa, pandemija je poželjna, a u karanteni se jednostavno ne može biti.
Zahvaljujem od srca svima koji su podržali projekt MyLife4Kids 2020:
Veleučilište u Bjelovaru, Tportal, Tvornica leda, Općina Pitomača, Grad Virovitica, Časopis Meridijani, Virovitičko-podravska županija, Restoran Zlatni Klas Otrovanec, Ranč Ramarin, Flora Vtc, Dječje gradsko vijeće i forum osnovnih škola grada Varaždina, OŠ August Cesarec Špišić Bukovica-Područna škola Lozan, OŠ Ivan Goran Kovačić Gornje Bazje, Hotch Potch, Marti Auto, Guma protekt, Autoelektrika Runjak, Otkriveno blago, Grafiti Beker, OPG Rebić, Ljekarna Plantak, Duga, Igor Šeler-slobodni umjetnik, Siniša Uštulica-slobodni umjetnik, Udruga Omnibus.
U sjećanje na Jaime Gaete Constabal 1956.-2020.
Provesti Afriku od Tangiera do Freetowna u dva tjedna šok je i kada sve teče glatko. No kada on zareda i ne prestaje, nego navaljuje poput epidemije i onda kada misliš da se sve već sretno privelo kraju, postavljaš si pitanje. Ima li sve to smisla? Je li vrijedilo svog tog napora? Ne znam. Oprezno s pričom, jer kada je zazivaš, život obično uzima pero u ruke i ispriča je okrutno grubo. Petljati s Afrikom može biti igranje s vatrom. Ne prestaje kada ti želiš, već kada ona to odluči. Najveći od svih šokova stigao je s povratkom. Udario je iznenada poput malja po glinenom postolju. Jaime Gaete, s kojime sam čitavu veljaču provodio dane u kombiju, preminuo je krajem ožujka na povratku u Europu.
Jaime sigurno ne bi želio da mu pišem nekrolog. Stoga ću sve buduće priče o zajedničkim afričkim danima provedenim na cesti posvetiti njemu. Volio je Afriku. Veselio joj se. Rekao je, sada konačno imamo pravo vozilo, možemo i dalje kao do sada, zajedno po Africi svake dvije godine. Jaime je bio, jest i uvijek će biti dio ove priče. Dobri naš Jaime, leti, vozi, jezdi, plovi vječno nad ovom našom prelijepom planetom. Nije zbogom, nego doviđenja. Volimo te!
Fotografije i tekst: Saša Pjanić
mylife4kids-2020-west-africa-humanitarian-rally.
Zapratite FB stranicu: Saša Pjanić, fotograf, putopisac
