Korkyra Melania crni biser Jadrana – iliti s one strane otoka

Piše: Dora Marinić, Dorine razglednice

Ona strana otoka, strana otoka moje prabake Ljubice, strana legendarnog Olivera, strana plodnog polja, maslina, vina i prirodnih fenomena. Razglednice vas, potpuno besplatno, vode na još jedan korčulanski đir…

I dok nam jesen uzima maha, moje misli šetaju korčulanskim valama. Bez obzira na mali milijun obaveza koje su u neprestanoj odgodi, nema boljeg trenutka za suncem okupanu Razglednicu, od jedne prohladne i na kišu mirišljave  jeseni.
Ona strana otoka, strana otoka moje prabake Ljubice, strana legendarnog Olivera, strana plodnog polja, maslina, vina i prirodnih fenomena. Razglednice vas, potpuno besplatno, vode na još jedan korčulanski đir  .

Posebni rezervat prirode Kočje

Od strane prvih grčkih koraka do one strane otoka koja nam je u fokusu današnje Razglednice put nije i neće biti uobičajen ukoliko s puta skrenete do ovog prirodnog fenomena. Kao ni za hrpu drugih stvari u Hrvatskoj, za Kočje nikada nismo čuli. Tek kroz slučajni razgovor s našim domaćinima saznali smo za ovu neobičnu posebitost nedaleko od mjesta Žrnovo. Iako je to nažalost uobičajeno, ja se još uvijek pitam zašto put do Kočja nije posebno istaknut? Bez obzira na veliku volju i mi smo gotovo odustali, no molim vas nemojte. Usred mediteranske vegetacije, nakon prolaska kroz ogoljeno drveće, dočekat će vas čitav novi svijet. Prave prirodne skulpture, velike stijene i mahovina ostavljaju dojam parka Golubinjak u malom. Moramo biti svjesni da je ova vegetacija nevjerojatna sama po sebi, no kada zaživi u jednoj, za nju, potpuno neprirodnoj klimi možemo ju slobodno zvati čudesnom. Slikovito, to bi bilo kao da usred Zagreba, tek tako izraste nekoliko stabala mandarina.

Blato na Korčuli

Svi moji vrtirepski geni i sva ljubav prema landranju potiče iz ovog mjesta. Barem mi tako kažu. Moja želja za upoznavanjem Korčule dobrim dijelom proizlazi iz činjenice da je na njoj odrastala moja, zauvijek Korčulanka, prabaka Ljubica, a za koju kažu da sam joj slika i prilika. Ali, bez obzira na dozu posebnosti koju Blato zbog toga ima, doista je vrijedno posjetiti i upoznati ovo mjesto u unutrašnjosti otoka.

Nekada kao izvor života i bogatstva, Blato je bilo najveće mjesto na otoku.
Zahvaljujući plodnom Blatskom polju, rađali su brojni vinogradi i proizvodilo se nadaleko poznato vrhunsko vino. 1921. godine, nažalost, nastupa bolest vinove loze i dolazi do masovnog iseljavanja stanovništva. Iako domaće stanovništvo napominje kako se, od te tragedije, mjesto nikada nije oporavilo, moram priznati da me se baš živahnost mjesta posebno dojmila. I ne mogu niti zamisliti kako je tek pred jedno cijelo stoljeće bilo. Zapravo, djelomično mogu. I to zahvaljujući obitelji Barilo koja velikom etno zbirkom stare i ponosne blatske dane održava još uvijek živima.

Impresivan je trud, ali i ljubav, koji su uloženi i utkani u svaku i jednu stvarčicu u prostorijama malog obiteljskog muzeja. Kako bi doista osjetili duh starina, domaćini su se potrudili osigurati vodstvo kojim oživljavaju ljude na fotografijama, a stvarima vraćaju njihovu funkciju.  Na fotki dolje, samo maleni dio zbirke:

Osim ove bogate povijesti, posebno nas se dojmilo svetište bl. Marije Propetog Isusa Petković. Kapelica u kojoj je izložen sarkofag blaženice u svojoj potpuno jednostavnosti pruža predivan osjećaj spokoja. Kada to spojite s veoma atraktivnim muzejem po kojem će vas, besplatno, provesti vesela i ljubazna djevojka, a u kojem imate priliku naučiti o nevjerojatnim događajima iz života blažene Marije, sigurna sam da će dojam biti impresivan. Svakako preporučam posjet prekrasnoj župnoj crkvi Svih Svetih koja osim prekrasnog interijera ima doista poseban eksterijer. Ovdje vas također čeka vodič koji će vas naučiti mnogim zanimljivostima koje ja ovdje neću otkriti, jer, ako otkrijem baš sve, neće biti tako slatko kada posjetite Blato. 

Prošetajte Zlinjem, popijte kavu, pojedite slatkač. Doživite Blato, obećajem, bit će predivno!

Vela Luka

Na samom kraju one strane otoka smjestilo se mjesto koje je tih dana bilo posebno spokojno. Posljednji put u nju je uplovio veliki Oliver. Vjerojatno se nikada više i nikada sjetnije nije pjevalo “…Vela Luku mala ne zaboravi..”

I iako je ovo primarno lučko mjesto, kao glavna spona otoka sa Splitom, Vela Luka skriva još ponešto impresivnih zanimljivosti zbog kojih zaslužuje mjesto u najljepšim kutcima sjećanja. Zapravo, najveći biser kojeg skriva, vrijedan više nego jedne Razglednice, je Vela spila, spilja smještena na obroncima brda Pinski rat iznad Vele Luke. Prije nego dođete do spilje oduševit će vas pogled na velolučki zaljev koji je stvarno preeedivan, mogu tek zamisliti kako tek izgleda iz zraka.
A onda spilja. I dok u svjetskoj arheološkoj zajednici ima veliki značaj, čini mi se da u našoj javnosti nije dobila zasluženu rubriku i mjesto. Ova impresivna i doista ogroooomna spilja skriva tajne važne za korčulansko područje, ali i za čovječanstvo općenito. Zanimljivo je da tijekom cijele godine traju arheološka istraživanja s brojnim novim saznanjima.

Nas je na spilju, nažalost, uputio tek jedan slabo uočljiv plakat. Da nismo toliko željni landra ništa nas nažalost ne bi uputilo na jedinstvenost ovog fenomena. Da bi spilju posjetili morat ćete izdvojiti simboličnih 15 kn, a s istom ulaznicom možete posjetiti i gradski muzej u kojem možete više saznati o prapovijesnim vremenima i razvoju života na otoku.

Kada ste već ovdje, nemojte propustiti priliku posjetiti mjesto o kojem sam na početku pisala. Impresivno je koliko čovjek može živjeti i nakon što se svijet o njega oprosti  .
I da, Vela Luka doista je operativno mjesto za Korčulu i u nju će vas dovesti znatiželja ili potreba za trajektom, no sigurna sam da ćete zastati i osjetiti da doista ima nešto u ovoj opjevanoj vali.

Evo nas na kraju druge strane otoka. Pogled nas sada baca na najmlađi hrvatski park prirode – Lastovo. Na jedno od najljepših mjesta s kojih su Razglednice poslane.
Sljedeća Razglednica krenut će s Lastova, preko Proizda pa sve do Badije. O kako će to lijep put biti! Kako sam ovu Razglednicu počela pisati kada je lišće tek požutjelo, a dovršavam ju kada je jesen u punom jeku, a drveće je ogoljeno, možda nam posljednji dio korčulanske štorije bude pod snježnim pokrivačem. Ali i ako bude tako, bit će to dobar način za ugrijati jednu hladnu zimu, dobar način za okopnjeti led s naših ljetnih sjećanja.

Do novih (nadam se što skorijih slova) zagrljaje šalju

Dora i Razglednice