Za Explore Croatia piše piše Saša Pjanić, nagrađivani hrvatski autor, fotograf i putopisac, dobitnik Grand Prix Marko Polo 2016 za najbolju foto – putopisnu reportažu u Hrvatskoj. Sašini poznati i prepoznatljivi putopisi, pričaju fascinantne priče o dalekim zemljama a jedinstvene fotografije komuniciraju čitatelju univerzalnim jezikom svijeta bez granica, tolerancije, ljubavi i ljepote i univerzalne ljudske dobrote koja negdje još egzistira u tragovima, majstorski ulovljene u nekom naizgled svakodnevnom trenutku. U nastavku pročitajte četvrti putopis Saše Pjanića nastavno na putopisno humanitarni projekt Mylife4kids.
Kako se sprijateljiti s Mauritanijom
Dugo sam odolijevao pitanjima koje zemlje su mi najdraže, u koje bih želio ići, a koje su na crnoj listi. Ne znam koju bih istakao za najdražu jer se i zemlje, poput ljudi mijenjaju. A mijenjam se i ja, pa ista mjesta i iste ljude, kada ih iznova posjećujem, često gledam drugim očima. Nadalje, kriterij odabira kamo putovati nikada mi nije bila lista želja. Jednom davno, krenuo sam na svoje prvo putovanje Azijom. U Turkmenistan. Nisam ga birao. Jedva da sam i znao gdje se točno nalazi. Turkmenistan je izabrao mene. Poslije toga itinerar se slagao sam od sebe, kao pasijans. Ali odgovor na pitanje koga smjestiti na vrh crne liste, premda nevoljko priznajem, imam. Ironija s Mauritanijom je u tome što sam već tri puta bio tamo, i tri puta sam je želio zaobići.
Ne, ovo nikako nije preporuka da se ona ne posjeti. Nema tog putnog iskustva ma koliko loše bilo, a da nije vrijedno. A moje iskustvo s Mauritanijom zapravo i nije nešto posebno loše. Zemlja je jednostavno, da oprostite na izrazu, sjebana. Biranim vokabularom to ću i pojasniti u svojoj današnjoj priči. Za ljubitelje scena civilizacijskog kolapsa, a fotografi su takvi više-manje svi, ovo je najbolje mjesto na svijetu. Ima se o Mauritaniji dakle što pričati, no kada joj jednom okrenete leđa, osjećate se nekako bolje. Na sreću, dječji osmijeh svugdje je isti. Ima ga i u Mauritaniji. No udahnimo najprije još malo vrućeg zraka u Zapadnoj Sahari.
Prijepodne je u Dakhli. Svi su već krenuli prema Mauritaniji, dok Jaime i ja premećemo stvari po kombiju na jednoj benziskoj postaji. U njemu vlada nered kao i u Jaimeovoj glavi. Jer pet sati sna nisu dovoljna za čovjeka koji je doduše prošao sve, i tri dana lutao po Atacami nakon što mu je usred pustinje otkazao motor, ali ga vrijeme ipak ne štedi. Morali smo najprije sanirati oba nereda. Kafetinom i rukama. Sunce je još jače zabijalo klinove Jaimeju u glavu pa se u početku kretao sporo, čekajući da sredstvo počne djelovati. Da se nekako solidariziram u patnji, dohvatio sam se lonca s ostacima hrane. Buncek i repa, još prije tri dana, protiv mamurluka odradili su svoje, no pola kotla nepojedenog variva nadobudno smo pospremili u kombi – za kasnije podgrijavanje. I podgrijavalo ga je na kraju čitavo vrijeme sunce pa se napoja ogavna smrada trebalo riješiti na drugačiji način.
Po formuli udahni duboko, zadrži dah, okreni glavu i izlij sadržaj lonca na smetlište. I pazi da ti vjetar dolazi s leđa. Oko podneva konačno krećemo dalje. Čeka nas još 360 kilometara do granice. Guta nas opet žarka pustinja. Vruć vjetar fijuće glasno kroz Saharu, unoseći njen vreli dah u nosnice. Obračunava se sa svime što mu stane na put pa kombi trpi njegove udarce. “Računaj da ćemo ovakvim bordižanjem prije isprazniti tank” veli Jaime. Različito računamo potrošnju. Ja računam koliko smo nafte potrošili na 100 km, a on koliko je kombi prešao kilometara za 10 L, pola ili čitav rezervoar. Meni paše da je broj manji, njemu veći. A zapravo mislimo isto. Ekvator je valjda kriv za razliku. Jaime je odrastao daleko, ne samo južnije od Rakove obratnice, nego i od one Jarčeve. Pala mi je na pamet ta parabola jer upravo prolazimo pokraj table s oznakom ove prve. Stajemo nešto dalje od markacije kako bih snimio jedan kadar videom. Ne radi se o obratnici. Možete li zamisliti kako zvuči Hačaturjanov Koncert za glasovir i orkestar u Sahari? Slično kao Caruso u Amazoni, u Herzogovom filmu Fitzcarraldo. E taj sam vam prizor upravo i htio dočarati.
Epilog je jednog od naših bezbrojnih razgovora u vožnji koji skrenu na bizarne teme. Započeo je pričom o Jaimeovoj trgovini glasovirima u Santiagu. I to ne bilo kakvih. “Steinway, Fazioli, Bechstein” nabraja Jaime čime sve nastoji zavarati godine. “If there is no piano, music is not good” tone on polagano u filozofiju. Glupo mi je to prevoditi. Na španjolskom bi zvučalo sigurno još i bolje. “Brahms, Čajkovski, Šostakovič, Rahmanjinov. Martha Argerich, Argentinka, sjajna pijanistica” reda on reference. “Lang Lang, Mrvica, Pogorelić” redam i ja.
“Saša, ne mogu se sjetiti imena onog poznatog sovjetskog kompozitora, na vrhu jezika mi je, a glazba mu je tako snažna” “ Aram Hačaturjan, Armenac. Imaš li ga na playlisti? Htio bih potegnuti jedan švenk s muzikom u pozadini” Tada sam doznao da Jaime ne kreće na put bez barem četiri ipoda. Potrajalo je pretraživanje i spajanje. Pa onda moje ponovljeno snimanje. Pa još jedno repetiranje. Od silnog preslušavanja uvodnih taktova, na kraju nas je obuzelo stanje hipnoze. Jean-Yves Thibaudet udarao je prstima po klavijaturi kao što ćemo mi uskoro kotačima po rupama u mauritanijskom asfaltu.“A da krenemo?” netko od nas postavio je konačno i to pitanje. Ekipa nam na granici ili već negdje u Mauritaniji vjerjatno skida sve po spisku.
U kasno poslijepodne, bez duljeg čekanja prolazimo marokansku granicu. Ima u tome zasluge činjenica da smo službeni učesnici relija. A onda počinje apokalipsa. Čim smo prošli kapiju, jer granični prijelaz dio je onog dugog zida što razdvaja suprotstavljene strane u sporu oko Zapadne Sahare, stupili smo na brisani prostor. Pomislio sam na dečke iz tima Just Walk Away u starome Kadettu, prije svega na Mirka koji je na Kađu dao nalijepiti sliku Toecuttera.
To je onaj mahniti negativac sa sijedim pramenom iz prvog filma o Pobiješnjelom Maxu. Prizor koji se sterao pred nama već je pripadao drugom dijelu tetralogije. Pljunuta tvrđava iz The Road Warriora – tako je izgledala u daljini mauritanijska granična postaja. Fantazmagorična slika groblja automobilskih karoserija porazbacanih po pijesku dali su naslutiti u kakvu zemlju ulazimo. Između dvije granice, udaljene nekoliko kilometara nema ceste. Samo kamen, utabani šljunak i pijesak.
Ovog zadnjeg ima najviše, a vozite tako da ga pod svaku cijenu nastojite izbjeći. Ispred granične kapije opet neočekivani prizor. Osoba u zelenoj sanitetskoj uniformi mjeri temperaturu putnicima. Bit će iz predostrožnosti zbog coronavirusa. Izgledala je prije kao rob, nego liječnik. Kako već otprije poznajem Mauritaniju, podsvjesno tražim dokaze te ekstremne društvene nejednakosti. Vidio sam ga prije dvije godine na istome mjestu u jednoj mladoj, crnoj djevojci. Zapeli smo bili na granici pa odlučili nešto pojesti u neprivlačnoj, usputnoj zalogajnici.
Ahmed koji nas je dočekao jer smo zbog kvara nekoliko dana kasnili, bio je Maur-Arap iz Nouakchotta. Pozvao nas je na thieboudienne, jelo od riže, ribe i povrća s namjerom da se na naš račun i on i još par njegovih jataka pogosti. Htio sam snimiti pripremu jela, no kada sam s kamerom upao u skučenu izbu gdje se ono pripremalo, dvije tamnopute djevojke skutrene na podu, uplašeno su rukama zaklonile lice.
Ispričao sam se i vratio natrag u blagovaonicu. Ahmed je htio vidjeti fotografiju no rekao sam zbog čega mu nemam što pokazati. Ustao je i odšetao u istom smjeru. Ubrzo se pojavila jedna od djevojaka iz kuhinje, nevoljko pristajući na fotografiranje. Nisam to više htio napraviti ali Ahmed je inzistirao, grleći je i unoseći se u nju. Stisnuo sam nekoliko puta okidač samo da okončam tu morbidnu lakrdiju. Zadubim se danas često u taj portret, u pogled prijetvornog zavođenja, pun tuge, pokore i gorčine. Nisam pobornik krilatice da fotografija govori tisuću riječi no ova bi mogla proći pod nju.
Desetljećima Mauritaniju prati stigma zemlje modernog ropstva. Prema nekim izvorima, od četiri milijuna ljudi u Mauritaniji, između 10 i 15 % živi u dužničkoj ovisnosti o svojim pokroviteljima, za svoj rad ne prima novčanu naknadu ili je žrtva prisilnog braka. Tragove takve statistike pronalazim i u osobnim dojmovima da u Mauritaniji dio ljudi nešto skriva, a dio se nečega boji. Ili nekoga? Isti je gard imala posluga u pansionu u Nouakchottu u kojem smo i ovaj puta boravili , redom crni Afrikanci. Nekoliko njih živjelo je jelo i molilo se stisnuto u sličnoj onakvoj izbi kakvu sam vidio na granici. Bezvoljni su, nepričljivi i preplašeni. Blizu dva milijuna ljudi, u svakom slučaju većina u Mauritaniji, crne je rase. Zovu se Haratini, govore hassaniya arapski i potomci su bivših robova. Ne traba ih brkati sa Soninkama, Bambarama ili Fulanima koji su zadržali svoje etničke identitete i jezike kakvi se govore u Maliju i Senegalu. Riječ Haratin znači oslobođeni.
Koliko su danas uistinu slobodni, diskutabilno je. Neporeciva je činjenica da su status predaka zadržali u siromaštvu, neobrazovanosti i izboru zanimanja. Radnici na odlagalištima smeća, čuvari, kočijaši, sluge, prosjaci. Ribari Imraguen donekle su u boljem položaju, no ne daleko od njih. I oni su urbana sirotinja samo u slikovitoj verziji pejzaža uz zapjenjeni ocean pa je velika ribarnica na pješčanom žalu za rijetke strance prepoznatljiv i najčešće fotografiran motiv Nouakchotta.
Mnogi Haratini nemaju pravo na posjedovanje imovine. Nemaju čak ni prezime, dokumente, identitet. Treću društvenu skupinu čine Beydan ili Bijeli Mauri. Ima ih nešto više od 20 %, potječu od arabiziranih berberskih nomada sa sjevera i čine društveni sloj najutjecajniji u obnašanju vlasti i donošenju odluka. Posjeduju zemlju, nekretnine, pravo na korištenje državnih resursa, moć. Poslodavci su mnogim Haratinima. Ili njihovi vlasnici. Granica je prilično nejasna. Mauritanija je država koja je posljednja ukinula ropstvo, Ustavom 1981. I kriminalizirala ga tek dva i pol desetljeća kasnije. U praksi, te odredbe jedva da se i provode. Čak i pod lupom međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava, sudovi potkopavaju parnice i nevoljko donose presude.
Ne mogu biti ovdje i ne razmišljati o svemu tome. Skeniram svakog prolaznika, crnog ili bijelog, zagledavam mu se u oči i pokušavam zamisliti kamo to ode kada mi nestane iz vidokruga. Desetak mladih žena u šarenim melhafama, prolazilo je nepopločenom, prašnjavom ulicom pokraj našeg svratišta u Nouakchottu. Hihotale su se i osvrtale za nama ne zastajkujući. Fila, Marko i ja odlučili smo ih slijediti. Kad smo ih sustigli iza prvog ugla, imali smo što i vidjeti. Nekoliko drvenih straćara prekrivenih najlonom natiskanih u dvorištu neke bogate kuće i velika, prljava deka na zemljanom podu na kojoj su, držeći malu djecu u narjučju, već sjedile te iste žene. Smjesta smo otrčali do kombija po stvari te ženama i djeci podjelili školski pribor, igračke, kape i slatkiše. Uistinu je potrebno malo da u svom tom beznađu iz ljudi izmamite osmijeh.
Hvala Osnovnoj školi August Cesarec iz Lozana, radionici šivanih dječjih igračaka Otkriveno blago iz Zagreba i gospođi Spomenki-Silviji Lazar iz Varaždina što su doprinijeli tome. Iste večeri, malo dalje, na obližnjoj ledini uz smetlište, podijelili smo lopte dječacima na ulici i s njima zaigrali nogomet.
Pustinja i ljudi u Mauritaniji slični su. Kada ste u njoj, prije ili kasnije, zaglavit ćete u pijesk i među ljudske sudbine. Oboje plaču. Pustinja suzama od plastičnog otpada, ljudi onima mokrim, slanim i nevidljivim. Napravio sam bezbroj fenomenalnih fotki u Mauritaniji, a ništa me ne vuče natrag k njoj. Najvjerojatnije ću se opet vratiti. Zbilja je čudna ta zemlja Mauritanija.
Saša Pjanić tekst i fotografije
