Costa Rica – kako to dobro zvuči. Od prvog do zadnjeg trenutka boravka u Kostariki, na svakom koraku oduševljava prirodno bogatstvo ove “bogate obale” (što u prijevodu sa španjolskog znači ime zemlje). Plantaže kave, banana, cvijeća i paprati, na svakom zavoju stabla egzotičnog voća, polja puna krava i konja… svaki centimetar ove zemlje je iskorišten. Kostarika se ubraja medu najsigurnije zemlje Latinske Amerike, a usto je i poprilično dostupna i popularna za obiteljski odmor.
Ljudi su ovdje veseli, nasmijani, vrijedni. Topli su, iskreni, i jednostavni. Kao da ljudi u siromašnijim zemljama i dalje imaju tu neku jednostavnost koju su Zapadnjaci izgubili. Vesele se malim stvarima, cijene svaki dan. Nema brige, život je lijep. Kako bi Kostarikanci rekli: Pura vida! (Čist, pravi život)
Kostarika se smjestila između Nikaragve i Paname te između dva mora – Karipskog na istoku, i Pacifika na zapadu, i upravo je poznata po obalama i krasnim plažama. No i njezina unutrašnjost je vrlo zanimljiva.
Površinom je Kostarika velika otprilike kao Hrvatska, kao i brojem stanovnika (oko 4,6 milijuna), od kojih najveći dio živi u glavnom gradu San Joséu. Iako ju, kao i sve zemlje Latinske Amerike, muče korupcija i sve veći jaz između bogatih i siromašnih, životni standard je dobar, a gospodarstvo u porastu. Zemlja je bogata sirovinama, a osim toga ljudi su iznimno vrijedni, tako da se proizvodi mnogo i izvoz je velik – na prvom mjestu je ananas, zatim banane, a onda kava.
U ranome 19. stoljeću, u Kostariki je posađena prva kava, a 1843. je prvi puta prevezena u Europu i ubrzo je postala glavni izvozni proizvod Kostarike. Večina plantaža kave nalazila se u središnjem Plateau, odakle je kava prenašana u pacifičku luku Puntarenas. 1890. je završena željeznica prema atlantskoj luci Limón.
Od studenog do veljače traje sezona kave tako da se svakodnevno može vidjeti rijeke berača kave koji punih košara odlaze kod otkupljivača. 90% berača dolazi iz susjedne Nikaragve, s cijelim obiteljima, jer su za ovaj posao triput bolje plaćeni nego u svojoj zemlji. U Kostariki se sadi samo arabica, dok je ostale vrste zabranjeno saditi. Tako je odlučila vlada, smatrajući da radi kompetitivnosti treba saditi samo najbolju sortu.
Osim kave, koja je vrlo važna za gospodarstvo ove zemlje, i smatra se jednom od najboljih na svijetu, Kostarika obiluje raznim sortama voća, divnog voća… Tu se jede najbolji mango ikad, slatke banane svih veličina, najsočnije ananase, ali i mnoge egzote, poput guanabane (vodenasto slatko voće koje se krije iza izrazito zelene kore pokrivene šiljastim crnim izraslinama), nancis (slično našoj šljivi bijelici), carambole tj. star fruit-a (ono lijepo žuto voće s tankom korom čiji presjek ima upravo oblik zvijezde), pomarose odnosno vodene jabuke, itd.
Inače je kostarikanska kuhinja vrlo jednostavna – grah i rižu jedu se i do dva-tri puta na dan, u vrhu je i meso (pretežito piletina, i govedina), ali i riba, puno svježeg voća i povrća, krumpiri, kukuruz, i banane.
Preporučam jesti u malim, običnim lokalnim zalogajnicama i restorančićima, tamo gdje se najbolje može upoznati kuhinja domaćeg stanovništva. Probati možete svašta – olla de carne (juhu s mesom, sličnu našoj domacoj govedoj juhici, ali kiselija, s jukom i chayote-om), sopa negra – crnu juhu, odnosno juhu od crnog graha, koja se često servira s poširanim ili kuhanim jajem, casado – tipični ručak koji se sastoji od riže s grahom i/ili paprikom i lukom, komada pečenog mesa, ribe, ili raznog povrća, salate i pečenih plantana banana; ceviche (sirova riba i drugi morski plodovi s crvenim lukom i limunovim sokom), tortilla aliñada odnosno debelu kukuruznu tortilju punjenu sirom, tamales – kuhanu kukuruznu krupicu sa začinima i rižom, mesom ili povrćem, serviranu u plantaninom listu.
Raznolikost i bogatstvo Kostarike još se bolje vidi u prirodi. Kostarika ima dvadesetak nacionalnih parkova, i još petnaestak rezervata i zaštićenih područja, koji zajedno pokrivaju oko 25% državnog teritorija. Tu je i 200-injak vulkana, od kojih je ipak samo nekoliko aktivnih, i područja kojih također tvore nacionalne parkove. Najpoznatiji među njima su svakako Arenal, Irazu i Poas (na slici gore). Fasciniraju.
Geografski smještaj, između dva mora, pogoduje biološkoj raznolikosti, ali i promjenjivim vremenskim uvjetima u unutrašnjosti. Klima je tropska s kišnim razdobljem zimi a sušnim ljeti. U jednom danu možete imati i tri pljuska, niske i guste oblake, ali i najsunčanije trenutke s temperaturama oko 25 C. U višim prostorima je klima hladnija te prelazi u umjereni tip klime.
Naravno, život postoji i izvan prirode. Nekoliko je većih gradova u Kostariki, a provincije oko glavnog grada – San Josea, i susjedne Alajuele, broje oko 2 milijuna ljudi (dakle skoro polovicu stanovništva). U gradovima se može još uvijek vidjeti prekrasna kolonijalna gradnja, ali su svakodnevni život i kultura vrlo amerikanizirani – sve se može platiti u američkim dolarima, mladi su ludi za američkim lancima brze hrane i televizijom, a tu su i ogranci brojnih američkih i drugih svjetskih korporacija.
Ipak, daleko je Kostarika od Zapada, srećom. Iako malena, nudi pregršt fenomenalnih stvari – bilo da ste željni surfanja na prelijepim plažama, penjanja na vulkane i istraživanja divlje prirode, šetnji po prašumama, dobre hrane, ili samo lijepog odmora među veselim, krasnim ljudima.
Stavite ju na listu zemalja koje treba posjetiti, ako ikako možete.
Izvor: Okusi.eu
autor: Iva Savić
){kind=link}