ČOVJEK SNUJE, BOG OSTVARUJE
Od Virovitice do Marakkesha – piše Saša Pjanić, nagrađivani hrvatski autor, fotograf i putopisac, dobitnik Grand Prix Marko Polo 2016 za najbolju foto – putopisnu reportažu u Hrvatskoj.
Fotogaleriju s putovanja pogledajte pri kraju članka.
Na put u Afriku krenuli smo u petak 31.siječnja ujutro, Bernard Tkalčec iz Otrovanca kod Pitomače i ja iz Virovitice u Isuzu Trooperu te Ivan Rako i Ranko Paunović iz Zagreba u Mercedesu 190 D. Okupili smo se svi u Varaždinu kod Damira Filipovića, utovarili prikupljenu pomoć u vozila i za par sati već bili na cesti prema Sloveniji. Stanislav Modrić krenuo je dan ranije motorom, i u to vrijeme bio već negdje na brodu za Tanger. Jaimie Gaeta Constabal, pojačanje iz Čilea, čekao nas je s kombijem već u Marakkeshu. Hrvatski humanitarni reli tim MyLife4Kids 2020. u punom sastavu.
Cilj prve etape relija Budapest-Bamako bio je odvoziti europsku dionicu puta i stići u Marakkesh do 03. veljače te u sljedeća dva tjedna proći Marokom, Zapadnom Saharom, Mauritanijom, Senegalom, Gvinejom do Freetowna u Sijera Leoneu.
Put Europom prema Gibraltaru ne treba uzimati zdravo za gotovo kao laku vožnju. Čovjek snuje, bog ostvaruje, a automobili se kvare. Za manje od deset sati od polaska srušen je rekord iz 2018. po pitanju kako je to kada stvari krenu u krivom smjeru. Zbog kvara na motoru, ostali smo već u Italiji bez terenskog vozila. Nažalost i bez dva člana tima, Bernarda i Ranka koji su se vratili u Hrvatsku. Dio školskog pribora i ljekove, koliko god je stalo, Damir, Ivan i ja prekrcali smo u prtljažnik i na krov Mercedesa te nastavili dalje prema Algecirasu.
Grčevi u želucu nisu nestali samom činjenicom da smo krenuli dalje. Pržila me savjest zbog Bernarda i Ranka, zbog sponzora i svih onih koji su sudjelovali i doprinjeli projektu. I zbog svih koji su se nabrusili na priču. Razmišljao sam uoči puta kako je uopće intonirati. Osim službenog starta u Budimpešti kojeg smo i ovaj puta preskočili, a gdje se dio učesničkoga tima obično žrtvuje radi partijanja ostalih na koje red za vožnju dolazi kasnije, prolazak Europom svodi se na vožnju do ukrcaja na brod za Tanger ili Ceutu. Opcije su najčešće Genova, Algeciras ili Tariffa.
Na kraju, to jest na početku, priča se intonirala sama od sebe. Kod automehaničara u Tortoni. Zapravo kod auto vulkanizera gdje je jedan susretljivi zapislenik, ukrajinskog porijekla uvidio da ne baratamo talijanskim te ispravno zaključio da bi mogao pomoći kao simultani prevodioc. Onda je on zvao Talijana Niccola koji je došao, pregledao auto pa onda zvao Hassana, mladog Marokanca, stručnjaka za starije motore. Hassan i Niccolo ustanovili su da motor treba van i da će popravak trebati možda i dva dana. Bila je subota, oko 10:30. Radionice rade do 12. S radom mogu početi u ponedjeljak.
Ponekad, iz zabave u vremenu i ljudima čitam znakove. Prema tomu kako je bilo prvog dana veljače u Tortoni, nije obećavalo. Tmurno, vlažno i maglovito. I iznutra, onako krajnje posrano. No da vas ne gnjavim s ostatkom prvog dana mjeseca, poznatog po prevrtljivosti, reći ću samo da smo za tridesetak sati već počeli svlačili duge rukave negdje kod Valencije. Tek se u Španjolskoj počinje osjećati vrućina asfalta. I lagani zapah Afrike koja slijedi. Nitko to nije bolje nagovijestio od par Senegalaca koje smo sreli na ulicama Tomellisa, pročaskali s njima te se fotografirali. I jednog Berbera koji je odnah krenuo s nutkanjem hašiša.
Damir i Ivan nabavili su Mercedesa 190 D iz 1988. godine. Model je savršen za Afriku jer velik dio voznog parka Zapadne Afrike čine baš ovi automobili. Što znači da su i lako utrživi te postižu dobru cijenu. Nakon dolaska u Freetown, dečki namjeravaju prodati svoju Mečku. Hoće li je prodati i za koliko, doznat ćete na kraju priče. Sad se još uvijek vozimo vozimo Europom i usput prollazimo mjestima koja prilično odudaraju od našeg gastarbajterskog imidža kao na primjer Monte Carlo. S krovnim nosačem punim stvari konkurencija smo čak i marokanakim prekupcima.
U povremenim stankama na parkiralištima uz autocestu, srećemo i druge timove, Mađare, Austrijance, Estonce, Rumunje, Norvežane, Slovence. Obljepljeni sponzorskim naljepnicama i sa svim tim čudima na krovu, lopatom, rezervnim gumama, kutijama sa školskim priborom i poljskim nužnikom, Stanekovim patentom, mamimo znatiželju mnogih. Poseban interes vlada za veliku posudu s mesom u tiblici. Jer kada je pauza za užinu, hauba postaje stol. Vozimo u komadu do krajnjeg juga Iberskog poluotoka. U Algeciras konačno stižemo oko ponoći. Uzimamo sobu kako bi odspavali nekoliko sati prije ukrcaja na brod za Tanger. Ne baš slikovit grad, Algeciras je poznat po mirovnoj konferenciji iz 1911., kojom je okončana Druga marokanska kriza i za još nekolilo godina kupila mir u Europi koji je već tada bio na kušnji. Danas je važan lučki grad na španjolskoj obali Sredozemnog mora. I zapravo ništa mnogo više od toga.
Ulazimo pod palubu, a jedan nam brodski radnik, na tečnom hrvatskom viče da još malo smotamo volan u stranu. Dok mi, zatečeni, hvatamo nit, naš zemljak nam prilazi, smijući se. “Kamo ćete vi ovakvi? Mislio sam da ste Marokanci, kad ono ZG.” Objašnjavamo tko smo i kamo smo krenuli. “Ja sam Miro” predstavlja se “S Paga sam, zapravo iz Petrinje, ali već dulje vrijeme živim u Pagu.” Na palubi nas šiba svježi vjetar dok jutro iscrtava obrise Gibraltarske stijene. Ovdje se nešto kasnije razdani nego kod nas u Hrvatskoj pa počinjemo polako gubiti osjećaj za vrijeme. Uskoro ćemo ga ionako dijeliti na par sati sna i ubitačan tempo od ranog jutra do mraka. Afrika se već nazire strmim liticama gorja Rif u izmaglici s prove broda koji isplovljava iz pristaništa.
Malo je putnika. Najviše Marokanaca. Ostatak su uglavnom učesnici relija koji su, kao i mi, potegnuli do Algecirasa. Plovidba traje nešto više od sat remena. Veći dio provodimo u razgovoru s Mirom i njegovim kolegom Bobanom iz Bara. “Dva mjeseca sam na brodu, onda idem doma”, kaže Miro. “U Algecirasu nema bog zna što. I nekretnine su jeftine. Stanovi se mogu kupiti za 700, 800 eura po kvadratu.” ” “Onda bi trebalo kupiti jedan i svako malo preko u Maroko”, zaključuje Damir.
Nakon nešto više od jednog sata, iskrcali smo se u Tangeru. Ima neke simbolike u mjestu na kojem započinjemo našu afričku rutu, obzirom na činjenicu da je u 14. stoljeću ovdje rođen veliki putnik, Ibn Batuta. Zavlačimo se u samo središte grada da razmjenimo novac i nabavimo kartice za internet. Po brežuljkastim predgrađima slijevaju se četvrti gusto načičkanih kuća, zbijenih poput bijelih lego kockica. Centar je lijep i nov i ostavlja potpuno europski dojam.
Cijena užitka urbanog Magreba na blistavom, mediteranskom Suncu nekoliko je sati izvlačenja iz grada kroz uobičajenu marokansku gužvu. Već je rano poslijepodne kada konačno uspijevamo domoći se autoputa za Marakkesh. Već tri dana prate nas naplatne kućice, dvije ili tri brze trake, svratišta, benzinske postaje. Pratit će nas još i tih 580 km do Marakesha. Ali sada je nekako ljepše, opuštenije, toplije i jeftinije.
Prolazimo Rabat, uživamo u zalasku Sunca s pogledom na Cassablancu. Pred noć evo nas konačno u Marakkeshu. Moć mobilne komunikacije odradila je i parkirno mjesto tik uz Medinu i izbor večere pred štandovima s hranom na poznatom trgu Jemaa el Fna. Dobro raspoloženi i prilično siti, čekali su nas za stolom Stanek, Jaime, Ivan i Marko. Ivan Šokman i Marko Dekanić, skupa sa Stanislavom voze off road rutu relija Budapest Bamako na motorima. Nismo previše pričali o putu koji nas čeka sutra. Više o tome što se dogodilo s Trooperom u Italiji i kako su se ljudi po putu iščuđavali mesu u tiblici. Apsurdno je da, uz toliku raznovrsnu hranu na stolu pričamo o onoj koje nema, kobasicama i svinjskom mesu u masti. U Marakkeshu sam doživio još nešto po prvi puta.
Vabeći goste u svoje zalogajnice, vlasnici nastoje šarmirati potencijalnu klijentelu. Postave vam ono pitanje odakle ste. Nezainteresirano sam preskočio geografiju i odmah prešao na Modrića i Raketića, kad temperamentni Berber sa zalizanim pramenovima, ko iz topa ispali Kolinda. Šarmirao me, moram priznati. Ali klopa je već čekala kod drugog stola.
Almoravidi koji su, dojahavši iz Sahare u 11. stoljeću podigli svoju novu prijestolnicu Marakkesh i vladali carstvom od Iberskog poluotoka do Sagare, bili su zapravo ratnička skupina arabiziranih Berbera iz Sahare, nadahnuta ortodoksnim Islamom. Ukratko, dojahali su na svojim devama iz pustinjskih uporišta današnje Mauritanije. Mi ćemo sutradan izjutra u tom smjeru, cestom preko Atlasa.
Saša Pjanić
POGLEDAJTE FOTOGALERIJU OD VIROVITICE DO MARAKKESHA
