Piše: Irma Kovačić, autorica knjige Kad otok putuje
Badem, bajama, mendul, mandula, amigdala – Uoči Božića, na Badnjak, polažemo ga na ognjište – moćno i jako drvo za vrelu vatru i prelijepu toplinu doma… grije, miriše, pucketa… kao da pjeva božićni radosni san. I djeca i odrasli ga vole kad crvenkast zapucketa pod vražićcima plamenim…
Prvi je to proljetni mediteranski cvat. Cvjetove ispupa još i prije samoga lišća. Razveseljuje nas netom što zima mine. U cvjetnu mu se krošnju s prvim danima prevrtljive veljače usele gromoglasni crni gavrani. Privučeni ljepotom blijedoružičastih pupoljaka oni također započinju svoju ljubavnu igru.
Davnih šezdesetih godina prošloga stoljeća u čitanci za 2. razred osnovne škole izašla je priča ili možda pjesma – (poslije joj više nisam uspjela ući u trag) Lijepa bajama i opaka veljača. Nikada neću moći zaboraviti neizmjernu tugu što me spopala kad sam pročitala tu pričicu, tu sličicu … nezaustavivi potoci suza gušili su me danima. Tada još nisam ni znala što je to bajama, a jedva da sam znala što je veljača! Neki dan mi je moja prijateljica iz Splita, sredinom siječnja poslala mail u kojem je napisala da je na Marijanu procvjetala prva bajama, a da misli da ih je još više – procvjetalih – bliže obali i otocima. Taj me mail podsjetio na tu moju daleku tugu i ljubav.
Bajama je moćno i životno stablo. Širokopotezno, ponosno i bez ikakve zadrške ovladava svakim krajolikom u kojem se zatekne. Zauzima metre i metre prostora – kvadrate i kubike. Čak kad više i nije živa, kad na njoj ni jednoga lista više nema ni mrve zelene snage… bajama dominira hrabrom svojom siluetom – suho, kvrgavo, dominantno; veliko i moćno stablo. Možda jest «urednija» od masline, uspravnija, manje kvrgava i manje spetljana i uvrnuta, no apsolutno ponosno nosi svoj karakter – borac je! Ponosna je!
Jedna takva jaka, moćna bajama, jedna majka među bajamama – početkom se veljače neko vrijeme dvoumila što da radi? No kako je instinkt života u nje mnogo jači od zimskoga sna – prve toplije zrake sunca namamile su je da pokrene nov život. Šaptala je svojoj dječici – milijunima sićušnih ružičastih cvjetića da ustanu na noge lake, poput balerina i da se uspnu izvan krošnje, na vrhove grančica te da zaplešu krošnjom što im ju je spremno podastrla. Pak su cvjetići izašli! Pokrili joj krošnju cvijećem radosnim. Zaplesali. Zavijorili. U radosti i sreći toplih zraka sunčevih. Sve dok to nije zapazila opaka veljača. Ne, nije se željela povući skupa sa svojim mrazovima… ne nije željela zaustaviti burne vjetrove, ne, nije joj bilo na kraj pameti povući mrzle zapuhe… svim molbama ljupke bajame unatoč… opaka je veljača svom silinom navalila na bajamu koja se drznula svojom ljepotom kročiti na njezin teritorij… pak ju je tako smrzla, skupa sa svom njezinom djecom – ružičastim cvjetićima! KRAJ!
No, bojim se da bajama do dana današnjeg još uvijek nije naučila lekciju. Još uvijek u nje nagon života nadvladava niske udarce prirode. Eto, često se dogodi da već koncem siječnja izbaci bajama barem dio svojih ljupkih latica.
Moj prijatelj, pjesnik, mora da je također čuo za ovu priču o kojoj vrlo, vrlo malo ljudi zna… jer dospjela mi je u ruke knjiga koju je on radio zajedno s djecom iz dječjeg vrtića, a knjiga priča priču o majci bajami i buri zmijokriloj. U toj knjizi on ovako kaže: «A sad me slobodno zamislite kao buru Zmijokrilu koja se zavukla u riječi ove knjige. Povucite me za rep i ja ću podići korice u zrak… i riječi, i slova, i vas, i vaše misli… Navucite krinke, peraje, krila… O. Eno vidim majku Bajamu i slatke bajamiće. Idemo k njima! Idemo ih malo nosom sisati. A onda ćemo se sakriti daleko. O, daleko – čak tamo, odakle bajamićima dolazi njihov miris.»
A evo i jedan haiku komiške pjesnikinje:
Vunj omendula
vitar unil
u kamaru
Bajamu je, kao što zasigurno znamo i Gospodin posebno volio. Uprijevši prstom u suh bademov štap da bi ukazao na budućega vođu – štap je preko noći procvjetao… baš kao i u našoj priči o veljači i bajami.
Evo kako je moj prijatelj Stanko, gimnazijalac, prema mojim usmenim uputama, pomoću računala naslikao ovu sliku bajame. Baš kakvu sam željela i za koju sam pomislila da joj je ona poznata – Simmelova vrlo slična!
Johannes Mario Simmel: Čovjek koji je slikao bademova drvca
(Mozaik knjiga, Zagreb, 2009)., a evo i ulomka iz knjige o bademovom drvcu:
»Gospođa Collins se nasmiješila i otvorila torbicu od krokodilske kože. Izvadila je karton veličine razglednice. Na jednoj strani, vidio sam, pisalo je nešto. Na drugoj strani sam ugledao bademovo drvce. Bilo je naslikano vedrim vodenim bojama. Tanke grane bile su crne, maleni listovi smeđecrveni, mnogobrojni cvjetovi sasvim svijetloružičasti.
Bila je to slika koja me oduševila. Čini mi se kao da je na tom bademovom drvcu, iznad kojega se prostiralo nježnoplavo nebo, bilo prikazano sve što raste, sve što nastaje, sve dobro i vrijedno ljubavi. Slika je donosila radost svakome tko ju je gledao. Sve tužno i tamno bacala je u zaborav. Drvce je bilo simbol nade. Dugo sam ga promatrao i osjećao sam kako me obuzima toplina i radost, životna radost, sjećanje na davne dane, ali samo na one sretne, samo na ono što je bilo lijepo.“
A evo još i ovo:
Miris badema izaziva seksualnu želju… Kažu da je Alexanar Dumas svaku večer prije nego bi se sreo s ljubavnicom, pojeo tanjur juhe od badema. Stoga hitro dostavljamo recept:
Bademova juha la Dumas
(za 2 osobe)
125 g oguljenih bijelih badema
2 češnja češnjaka
75 g staroga kruha
Pola jušne žlice octa
500 ml hladne vode
Maslinovo ulje
Sol, papar
Listovi svježeg bosiljka
1. U malo vode potopite kruh te ga stavite u mikser s bademima, češnjakom, solju i paprom. Izmiksajte na maloj brzini te ulijevajte maslinovo ulje sve dok masa ne bude glatka.
Miješajući ulijte ocat.
2. Lagano ulijte vodu te stavite u hladnjak da se ohladi.
3. Poslužite s cijelim listovima bosiljka.
Savršen osvježavajući početak večeri!
Spomenuh već negdje da su u otočkim podnebljima mediteranskim rogač i bajama dva najcrvenija stabla, kao predodređena za ljubav. Rogač je kralj boje, kraljica je bez sumnje lijepa bajama. Oboje se, ranjeni, prikažu rumeno i stidno, blistajući crvenom ljepotom vatre Mediterana.
I tako sam i sama osobno otkrila da sam tvrda mendula i da sam nježna bajama – istodobno; te da nisu sasvim bez vraga ona dva badema u ljudskom mozgu što ih zovu amigdale – odgovorni za pomalo ekscesniju emocionalnu iskričavost, kreativnost, za zanose koji potječu s nekih božanskih predjela mašte i zanosa..
Priču o lijepoj bajami i okrutnoj veljači, možete pronaći u knjizi autorice Irme Kovačić -“Kad otok putuje”.
Kad otok putuje, zanimljiva je putopisna storija o biljkama te niz živopisnih pripovijesti o rogaču, šparogama, kaparima, artičokama, žužulama kao i sve ostalim mediteranskim biljem koje postaje autoričin simbol začaranog vrta. U knjizi se nalaze i zanimljivi recepti vezani uz otočke biljke.
Fotografije: Pixabay, Irma Kovačić