Moja draga kapara
…Gle kako
Snena
Sanjana
Skrivena
Sliku ljubiš tvrdu.
Gle kako
More
Miriše i miri
Meko
Mazi plahi cvijet.
Gle kako
Čedna
Čista kao sram
Čudesno čulno
Častiš dušu moju
Gle
Kako
Klanjaš se
Koketiraš
Kako kaparom postaješ
Cvijete moj..
Autor teksta i pjesme: Irma Kovačić, autorica knjige Kad otok putuje
Postoji priča u narodu da je kaparu nemoguće razmnožiti, da nju razmnožava samo sila Eola. Štoviše, kaže ta priča, ako se kaparu, njezino sjeme, rukom takne, nikada od nje više ploda neće biti. Kao da takneš Nedirak biljku. I zaista, nemoguće ju je usploditi samom zemljom i vodom. Ne može se kaparu saditi. Ona niče samoniklo. Niče iz kamena. Strmoglavljuje se s najviših hridi. Izbiva iz najškrtijeg vapnenca. Ljubi more. Ljubi sunce.
Najviše uvijek ljubiš onu koja ti je srcu prirasla, ona koju susrećeš i gledaš svaki dan. Ona u tvojoj uvali ili ona na tvojoj kući.
Kako se sadi kapara?
Osušene sjemenke sade se u veljači i u ožujku. Zamijesi se kuglica, manja od oraha, kuglica vapnenca i zemlje…. usadi se u njenu sredinu sjemenka kapare (pljune se), zalije kapljom mora i duboko se, duboko ugura u pukotinu kamena zida kuće. Pincetom? Snađi se, ali ne povrijedi kuglicu. Okreni je prema suncu. Ta znamo već da kapara voli sunce.
Ili druga varijanta: Navlaži se komad zida u kojemu ima vapna, uzme se šupljikava cjevčica (trsika, bambus) i stavi se u nju sjemenka kapare pa onda isprobaj pluća dokle je ne ukopaš u pukotinu zida.
Onda se MOŽDA dogodi da kapara naraste u grmu vodopadnoga oblika niza strminu tvoje kuće ili tvoje sike. List joj je zavodljiv, zelen, mesnat, okruglast, ukrasan na sivolikoj stijeni. Prekrasan vodopad zelenoga saga.
Ako je ne sadiš, sama će niknuti. Pažljivo hodaj kamenitim sikama uz svoju uvalu, tamo gdje je još rijetko ljudska noga kročila, mislim da ćeš ju vidjeti. Ona na siki samo lijeno nizvodno proteže svoje tamnozelene listove, pruža se poput hobotnice, kao da uživa, i tu i tamo isplodi koji nježan cvjetak. Ploda još i manje.
Ali rukama joj ne diraj sjeme. Biće je krhko i nježno. Budi sretan ako joj vidiš cvijet i ponesi fotku za uspomenu. Beračice kapara u srpnju i kolovozu mogu u danu ubrati i do 2 kilograma cvjetnih pupoljaka, ali samo na Palagruži. Drugi, bojim se, mnogo manje. Brusnik je njeno prirodno stanište. Kao i galeba Klaukavca. Na crnoj vulkanskoj podlozi ostrosike brusniške mater terrae, uz njena dva crnomodra jezerca što ih more usrdno hrani svježim doskocima valova, mala, nježna, stidljiva kapara rado se rascvjeta, predana samo suncu i crnom moru ispod sebe. ža Svetog Andrije ruši se u vratolomnim slapovima, gdje je teško može vidjeti ljudsko oko. Možda ju je Teuta, carica, začarala. I ona je voljela gledati mornare pod sobom u dubini kao leptire na horizontu.
Ponekad i cvijet kapare lebdi u zraku tako posve bestjelesan i nestvaran.
Kapara je samonikla biljka Mediterana. Poznavali su je i blagovali još i Grci, a bome i Rimljani. Zimzelena je i resi kamene blokove naših starih kuća cijelu godinu. Sol što ju je upila ne dopušta vjetru da ju smrzne. I more je voli i soli tijekom cijele godine, pak se kapara i more smiješe jedno drugom, gdje god se vide. Ljube je pjesnici i sladokusci. Razlika je u tome što su je pjesnici vidjeli. Kako cvate u svibnju i lipnju i cvate vrlo kratko (ali čarobno, čarobno) i kako cvate na ograničenu zemljopisnu području, i kako voli kamen, vrleti i hridi, pa i kamene kuće, mnogobrojni je ljetni dolaznici na otoke nikad nisu vidjeli. Morali bi visoko podignuti glave da je vide.
Zašto je kapara opasan cvijet?
Kapara je opasna jer uništava spomenike kulture! Zašto? Jer ona rastu gdje i oni. U kamenu! A njezin je korijen savršeno svrdlo. Za tisuću bi godina mogla pojesti Diklecijana. Ili Dubrovnik. Ili Palagružu. Sva je sreća da nije jedan jedini stanovnik tih zidina. Iako, zaštititelji naših starina brane da se u zidove građevina pod zaštitom sade kapare.
Kapara kao savršeni gastro dodatak
Kapara voli da ju jedu. Ponosno se diči u stotinama maštovitih recepata u kojima njezin okus daje onaj završni, sladostrasni, probrani, gastronomski okus.
Bere se od svibnja do srpnja. Beru se bobice srednje veličine (pretpostavka da su zreli cvjetni pupoljci). Velik grm (onaj na Palagruži ) može dati i do 2 kg kapara.
Ubrana, pomoci se u more. Jedan dan. Drugi dan. Čak i tri. More se redovno mijenja. Valja održavati svježinu, izvući trpkost i sačuvati slanost. Za čuvanje, razne su recepture. Neki je sole zasićenom slanom vodom. Neki je odmah moče u dobru kvasinu, pa i kvasinu bace i promijene do konačnog konzerviranja. Neki je čuvaju usoljenu. Mi je stavljamo u dobru kvasinu, nakon tri dana mora. Onda ju jos u kvasini 10 dana izlažemo suncu.
Kapara ima gorkast okus, sasvim poseban, uvijek iznova iznenadi u uobičajenim slatko, slanim, ljutim okusima, te je ujedno profinjena carica umaka i savršen dodatak jelima od povrća..
Mi je šaljemo prijateljima i studentima u staklenkama od kukumara i oni to brzo potroše. Megalomani je flaširaju u minijaturne bočice, poput likarije. Fina je i jedna i druga.
Recept za jednostavan umak od kapara:
Izvadiš šaku kapara iz boce
Sasjeckaš sitno
Sasjeckaj i petrusimul i bijeli luk
Posoli zeru
Ugrij maslinovo ulje
Prelij preko svega
Promiješaj,
Dobar tek!
Priču o kapari možete pronaći u knjizi autorice Irme Kovačić -“Kad otok putuje”.
Kad otok putuje, zanimljiva je putopisna storija o biljkama te niz živopisnih pripovijesti o rogaču, šparogama, kaparima, artičokama, žužulama kao i sve ostalim mediteranskim biljem koje postaje autoričin simbol začaranog vrta. U knjizi se nalaze i zanimljivi recepti vezani uz otočke biljke.
Fotografije: Pixabay, Irma Kovačić
