Klek stoljećima privlači putnike i istraživače, a osebujan izgled njegovog vrha raspiruje maštu kao niti jedan drugi vrh u Hrvatskoj. Sa svake strane svijeta pokazuje drugi oblik, a ističe se vršna previjesna stijena. Klek sa 1181 metrom nadmorske visine ne spada među najviše hrvatske planine, ali ga stjenovit vapnenački vrh čini višim i naizgled nepristupačnim.
Hrbat planine gledan s istoka, iz smjera Ogulina, nalik je golemom okamenjenom divu. Div je polegao na leđa, glava mu je glavni vrh Kleka, a noge uspavanog gorostasa su dvije hridi Klečica. Div se doima kao da je duboko usnuo, no neka druga bića ne daju mu mira za olujnih noći. Legenda kaže da kada oko Kleka sijevaju munje i praskaju gromovi, to vještice pozivaju na sijelo na njegovom vrhu.
Povjesničar i pisac Rudolf Strohal zapisao je krajem 19. stoljeća narodne predaje o klečkim vješticama u obliku priča. Junakinje pripovijetki, coprnice s Kleka kuhaju tajnovite trave i ulja, mažu se s njima, lete na Klek ili jašu slugu do vrha, pustoše gostionice, satima plešu u kolu vještičje plesove, usmrćuju muževe i proždiru djecu… i bave se kojekavim drugim vradžbinama i opačinama. No, mnogi mitovi koje Strohal bilježi kao pučku predaju, uistinu su iskazi žena optuženih da su vještice, te svjedoka i sudaca na stvarnim suđenjima vješticama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj tijekom 17. i 18. stoljeća.
Klek je na tim suđenjima u vještičjim priznanjima često navođen kao mjesto njihovih sastanaka, i to ne samo u procesima ženama iz Ogulina i okolice, već i primjerice Zagrepčankama. O toj nadalekoj ozloglašenosti Kleka izvijestio je već slovenski povjesničar i znanstvenik Johann Weichard Valvasor u putopisima objavljenim 1649. godine. Neke od žena osuđenih da su klečke coprnice skončale su život na lomači. Jedna od vještica, međutim, prema pučkoj legendi bila je skamenjena. Na ulazu u selo Bjelsko podno Kleka nalazi se kamena hrid nalik gljivi, koju narod zove (Visi)Baba.
I dok su progoni i istrebljenja vještica u zapadnoj Europi na vrhuncu u 17. stoljeću, u Hrvatskoj najstrašniji oblici mučenja i pogubljenja žena optuženih da su vještice počinju tek 1698., a kraj im slijedi odredbom carice Marije Terezije iz 1758. godine. U optužbama protiv vještica predbacuje im se da su sklopile ugovor s vragom i općile s njime, pretvarale ljude u životinje, uništavale ljetinu, zavodile muževe… i još mnogo toga što uvijek i nije imalo veze s narodnim sujevjerjem. U pučkim kazivanjima karlovačkog kraja vještice su zapravo često bile tek vile koje su se služile zlobnim čarolijama.
Ali, za inkvizitore toga doba, vještice su bile i travarke i druge žene koje su se bavile “poganskim” liječenjem i iscjeljivanjem, ali i samosvjesne djevojke koje su odbijale biti poslušnice u “muškom svijetu” kojeg su nametali ondašnje plemstvo i crkva. Tako se hrvatski ban Nikola Frankopan za Božić 1620. razbolio u Bosiljevu “… jer su ga vještice svojim čarolijama lišile mogućnosti upotrebe nogu. Bolesniku je došla jedna vještica koja se je hvastala, da će ga izliječiti čarobnjačkim bajanjem i tajnim črolijama…”. To joj navodno nije uspjelo, te je bana izliječio svećenik. Strohal, međutim, ističe: “Ovakve babe vračare imale su u narodu vrlo velik ugled. Njima je narod mnogo više vjerovao no liječnicima. U novije istom vrijeme nestaje baba vračara.”.
Kada su sa stijena Kleka “protjerane” vještice, osmjelili su ga se posjećivati ljudi. Tako se 1838. na Klek penje saski kralj i botaničar Friedrich August II. u pratnji ogulinskog časnika Josipa Jelačića, kasnijeg hrvatskog bana. Nakon uspona na Klek 1874. godine, dr. Johanes Frischauf, sveučilišni profesor iz Grazza, sastao se u Ogulinu s časnikom i književnikom Budom Budisavljevićem, te pravnikom i piscom Vladimirom Mažuranićem (sinom hrvatskog bana Ivana Mažuranića). Sastanak je bio poticaj osnivanju Hrvatskog planinarskog društva iste godine u Zagrebu.
Nakon Kleka, na zlu glasu po “babljim poslima” bio je nekoć i ozaljski kraj. Povjesničar Emilij Laszowski spominje da su i u njegovo vrijeme, početkom 20. stoljeća stanovnici Trga vjerovali da se na tamošnjem otočiću na Kupi u noći roče vještice koje se onuda u kočijama voze. Kao vještica je, primjerice, u Ozlju spaljena 1694. Dora Lagenka, a 1749. odrubljena je glava Bari Petruši iz Vivodine i potom s tijelom bačena u lomaču. Kao i Ogulinu, i u Ozlju i drugdje u okolici Karlovca i danas, kako je to istaknuo kustos Gradskog muzeja Karlovac Igor Čulig, “… razotkrivamo još uvijek duboko ukorijenjenu sklonost nekih stanovnika ovog kraja da u neobičnome, a pogotovo zlosretnome, makar posumnjaju u vještičja posla.”. Čulig je napisao i dramu o vještici Bari Petruši koja je izvedena na starom gradu Dubovcu 2000.
Legenda o vilama u Rastokama postoji koliko i samo naselje Rastoke – dok su mlinovi žličari cijelu noć mljeli kukuruz i pšenicu, mlinari i mlinarice družili su se uz petrolejke i dugo u noć prepričavali razne priče iz života. Za to vrijeme – rastočke vile bi uzimale konje koji su mlinari ostavljali pod sjenicima da se odmore za put natrag kući. U ranu zoru, vile bi vraćale konje – zadihane, umorne, znojne i s mnoštvom sitnih pletenica spletenih od grive, a one bi prale svoje rublje u Slunjčici, plesale kolo i igrale, zvale da im se mlinari pridruže… I danas se rado okupljaju, pa ih mogu vidjeti svi koji to doista žele i provode vrijeme na slapu Vilina kosa…
Izvor legende: River Adventure.info
