Zvonimir Ferenčić — garešnički dječak i naš Cinober
Rođen 21. veljače 1925. u Garešnici, kršten kao Zvonko, a kasnije, kad je kročio u svijet glume, postao Zvonimir. Njegovi roditelji Ivan i Marija držali su gostionicu u današnjoj Ulici Matije Gupca, a maleni dječak Zvonko, vješto je manevrirao između svih tih osebujnih gostiju i svoje brojne obitelji gdje se već mogao uvježbavati u umijeću pričanja priča.
Imao je braću Vladu, Dragu, Mladena i Milana te sestru Miru, a školu je završio u Križevcima 1944. godine. Da bi dobio bolje obrazovanje, otišao je živjeti k teti u Kapelu koja ga je sa suprugom uzela na školovanje jer sami nisu imali djecu. No svojoj pitomoj Garešnici Zvonko se uvijek vraćao za praznike.
Njegov put prema velikim ulogama počeo je u ansamblu radio-drame Radio Zagreba. Kao njihov stipendist upućen je na studij u Beograd, gdje je 1952. diplomirao glumu. Početke karijere proveo je u beogradskom Pozorištu na Crvenom krstu, a zatim se 1957. vratio u Zagreb i zaposlio u Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas „Gavella“), gdje je ostao do mirovine 1980.
Na sceni je odigrao gotovo sve što jedno kazalište može ponuditi — od Shakespearea i Držića, preko Brechta i Molièrea, do Krleže i Williamsa.
Bio je Siward i Macduff u Macbethu, Polonije u Hamletu, Kreont u Kralju Edipu, Mitch u Tramvaju zvanom žudnja, a glumio je i u djelima Feydeaua, Strindberga, Brechta, Gorkog, Millera, Ardena, Supeka, Kolara…
Na pozornici Gavelle dijelio je daske s velikanima poput Pere Kvrgića, Božidara Bobana, Neve Rošić, Relje Bašića, Ene Begović, Marije Kohn, Božidara Smiljanića, Fabijana Šovagovića i mnogih drugih.
Jedna od prvih uloga u Zagrebu bila mu je u predstavi Svoga tela gospodar prema istoimenoj pripovijetki Slavka Kolara, koju je Kolar dramatizirao upravo na zamolbu Branka Gavelle — a Ferenčić tumačio glavnu ulogu.
Ipak, široka publika najbolje ga pamti po njegovim ulogama na malim ekranima. Njegov Franc Ožbolt – Cinober u legendarnim Mejašima i Gruntovčanima, ostao je zapisan kao jedan od najsnažnijih likova hrvatske televizije — lokalni mešetar, snalažljiv, domišljat i uvijek za korak ispred Dudeka i ekipe. Naime Mejaši, crno-bijela dramska serija scenarista Mladena Kerstnera i redatelja Ive Vrbanića iz 1970., prethodila je Gruntovčanima, a glavni likovi su već tada bili Dudek, Regica, Cinober i ostali koji su kasnije još dodatno razrađeni u Gruntovčanima.
Zašto su Gruntovčani toliko zanimljivi?
Zato što su nenametljivo, ali duhovito i točno prikazali život u maloj sredini, mentalitet, sitne ljudske slabosti, pohlepu, čast, ponos i prkos. Dudek i Cinober postali su arhetipovi — na njih se i danas referiramo kad želimo opisati dobrodušnog naivca i prepredenog spletkaroša. Njegov Cinober bio je jednako uvjerljiv koliko i zabavan, a replike i gegovi preživjeli su desetljeća i ušli u trajnu memoriju hrvatske kulture.
Osim Cinobera, pamti se i njegova uloga partijskog vođe Roka Kubure u Dirigentima i mužikašima (1990.) te ravnatelja škole u popularnim Smogovcima (1984.–1991.). Djeci je ostao drag i po svom toplom glasu koji je dao Eustahiju Brziću u sinkroniziranom crtiću o plavoj zmiji i japanskoj bubi. Bio je poznat i izvan scene po svom šarmu, pričljivosti i humoru. Prilikom svog posljednjeg boravka u Garešnici, 1982., na svadbi prijatelja u Hrvatskom domu, proveo je veći dio večeri na šanku — zabavljajući goste i pričajući viceve.
Preminuo je u Zagrebu 8. listopada 1998., a pokopan na Mirogoju, uz svoje roditelje, suprugu Mariju i sina Damira. Njegovo ime ostaje zapisano i u varaždinskoj Ulici slavnih, gdje je 2018. dobio prvu zvijezdu.
Serija Gruntovčani – TV remek-djelo koje vrijedi pogledati
Mikrosvijet podravskog sela, pun topline, duhovitosti ali i brojnih zavrzlama, Krešo Golik pretočio je na ekran prema scenariju Mladena Kerstnera. Kerstner je u taj scenarij ugradio godine pomnog slušanja i zapisivanja zgoda i nezgoda koje su se prepričavale u seoskim birtijama — priča malih ljudi, onih koji čine srce i dušu panonskih sela.
Likovi poput snalažljivog Cinobera, licemjernog Presvetlog, dobrodušnog Martina-birtaša ili pak naglog Besnog i danas žive u narodnoj svijesti, kao svojevrsne karikature mentaliteta koji prepoznajemo u svakom podravskom i međimurskom selu — pa i šire, svuda uz Dravu gdje ljudi još čuvaju duh skromnog, ali živopisnog seoskog života.
U tih deset nezaboravnih epizoda ispričano je deset malih, a zapravo velikih priča u čijem je središtu uvijek Dudek (utjelovio ga je legendarni Martin Sagner) — poštenjak, dobričina i naivac, čiji habitus skromnog i nespretnog seoskog čovjeka stoji nasuprot sitnim spletkama i surovosti svijeta oko njega.
Malo je televizijskih serija koje su uspjele uhvatiti duh jednog naroda i jedne sredine onako kako su to napravili Gruntovčani. Naizgled jednostavna, ova je priča zapravo portret podravskog sela — njegova duha, mentaliteta, snalažljivosti i slabosti “malog čovjeka” uhvaćenog između ideala i stvarnosti. Gruntovčani nisu samo serija o šačici osebujnih seljana nego univerzalna priča o ljudskoj prirodi, obojana toplim humorom, pjevnom kajkavštinom i ironijom koja pogađa točno u srž.
Na malim ekranima prodefilirali su nezaboravni likovi: dobrodušni naivac Dudek, njegova oštroumna Regica, spletkar Presvetli, vječno snalažljivi mešetar Cinober, te cijela galerija ostalih gruntovačkih duša — Matula, Martin, Babica, Besni, Gretica… Svatko od njih predstavlja jedan kutak našeg kolektivnog karaktera i svaka njihova mana i vrlina podsjećaju nas na nekog koga poznajemo a počesto i na nas same.
Zvonimir Ferenčić iznio je ulogu osebujnog teteca Cinobera zasigurno nadahnut uspomenama i doživljajima iz djetinjstva, iz obiteljske gostionice u Garešnici gdje je kroz brojne životne situacije upoznao generacije lokalnih mudraca, mešetara, i težaka. U tom šarolikom, živopisnom okruženju naučio je slušati ljudske priče, prepoznati sve ljudske mane i vrline koje je kasnije maestralno utjelovio kroz legendarni lik Cinobera. Na taj način njegov lik je postao ogledalo naše nepresušne snalažljivosti a serija se upisala u kolektivnu memoriju brojnih generacija kao hrvatsko kulturno blago
U svakom svom kadru Gruntovčani nas podsjećaju kako je, čak i u apsurdnosti svakodnevnog života, ostalo mjesta za smijeh, toplinu i — pokojeg Dudeka među nama.
Fotografije i arhivska građa: GDK Gavella
Turistička zajednica Bjelovarsko – bilogorske županije
