Slavko Kolar – čovjek koji je znao nasmijati  i rasplakati

Ako ste ikada pročitali nešto što vas je natjeralo da se smijete i rasplačete u istom dahu – velika je šansa da ste čitali Slavka Kolara. Rođen 1. prosinca 1891. u Palešniku pokraj Garešnice, Slavko Kolar je bio pisac s nevjerojatnim okom za detalje, uhom za narječja i srcem za običnog čovjeka. I da, bio je i agronom. I da, snimao je filmove. I da, bio je u mirovini već s 34 godine.

Iz romana Breza ( Prvi put objavljena u književnom časopisu “Savremenik”, 1928. godine, a u knjizi “Mi smo za pravicu” objavljena 1936.)

Umio se Marko, stavio na glavu šešir — nekakav stari, otrcani, bez perjanice i pošao u šumu. Ponio sjekiru. Mrk, ljut, krvavih očiju. Nitko ga nije ništa pitao. Na obronku stajala je breza. Visoka, tanka i prava. Na njoj još nekoliko listića, žutih, crvenkastih, uvelih, zlatilo se na onom jutarnjem jesenskom suncu. Oko nje i iza nje stajala je šuma. Velike i snažne bukve, čvornati i grubi grabovi. Hlad i tišina. Lišće je padalo tiho i monotono. Kad je Marko stupio u šumu, prhnuo je jedan crni kos i zakliktao uplašeno. S vrha velike bukve lagano i gospodski sletio je širokim krilima silni jastreb, pa visoko zaokružio povrh šume. Zaustavio se Marko pred brezom i pljunuo u dlanove. Posjeći će je da ga više ne sjeća sramote, da ga više ne plaši… Omjeri je krvavim okom, a ona stoji visoka, vitka i prava. Bezazleno mu se učini to fino, nježno drvo s bijelom, tankom, skoro svilenom korom. Tako je bila mila ta breza, tako fina i lijepa! Kao neka svetica… Nije li to možda ipak njegova pokojnica, Janica? Zadrhta mu ruka i nemoćno se spusti. Okrene se naglo Marko, ispane iz šume, pa udari kući. Sve je bilo tako nejasno, tako mutno i mučno u njegovoj glavi, te mu se još većma zamutiše one njegove nekoć slavne, jasne sokolove oči. Objesio se, tužno i nemarno, onaj još jučer gizdavi brk..

Od matematičkih muka do majstora pera

Kolarov obrazovni put nije bio izravna cesta, već više serpentina s pokojim rupama. Gimnaziju je upisivao u Bjelovaru, Zagrebu i Požegi – i nije briljirao u matematici, blago rečeno, nije ga zanimala niti mu je išla.  Profesori nisu znali hoće li od njega išta biti, no Kolar ih je sve iznenadio – maturirao je iz prvog pokušaja. Nakon toga upisuje agronomiju, diplomira 1913. i odmah počinje raditi. Pošteno, vrijedno, od Petrinje do Čazme, od Slavonskog Broda do Požege, sve dok mu zbog, recimo to tako, „karakternih“ osobina (nije znao šutjeti kad bi trebao), nije ponuđena – mirovina. S svega 34 godine.

Agronom u službi književnosti

Kolar nikada nije prestao biti agronom. Umjesto zemlje, orao je stvarnost kroz svoje oštro pero, te je samo zamijenio plug olovkom. Njegova su djela zrcalo sela, običnog čovjeka i mentaliteta. Pisao je humoreske, pripovijetke, novele i drame, uvijek s dozom duhovitosti, ironije i velike istine. Teme njegova interesa bile su raskrinkavanje naše malograđanštine politike, prevara ali i nade i snovi običnog malog čovjeka.  

Pisac koji je volio pokretne slike

Kolar nije bio samo pisac. Bio je i filmaš. Njegova najpoznatija novela „Breza“ pretočena je u kultni film pod redateljskom palicom Ante Babaje – ali ne bez pomoći samog Kolara. Radio je i na scenarijima za filmove „Svoga tela gospodar“ (1957.) i „Opsada“. Njegov stil, prepoznatljiv po humoru i suptilnoj društvenoj kritici, idealno se prenio na veliko platno.

Partizan s perom i stavom

Bio je blizak partizanskom pokretu i nije skrivao svoje simpatije prema antifašističkom pokretu. U pripovijetkama poput „Veseljak“, koje tematiziraju rat, političke igre i život običnog vojnika, ostao je dosljedan svom stilu – oštro, ironično, a opet s dozom empatije. Njegov svijet je svijet u kojem nema ama baš nimalo idealizacije niti komplimenata i uljepšavanja stvarnosti ali ima topline i osnovne potke da će sve ipak biti najbolje kako može biti.

Najvažnija djela – klasici

“Breza” – tužna, ali nevjerojatno snažna priča o ženi koja trune pod okovima patrijarhata.

“Svoga tela gospodar” – priča o osobnoj slobodi, čiji naslov govori sve.

“Nasmijane pripovijesti”, “Mi smo za pravicu”, “Ili jesmo ili nismo” – zbirke u kojima kroz satiru i humor progovara o socijalnim razlikama, nepravdama i ljudskim slabostima.

Zašto čitati Slavka Kolara danas?

Jer je Kolar smijehom ogolio ozbiljnost. Jer je znao pogoditi srž bez velikih riječi. Jer kad čitate Kolara, smijete se – ali  se povremeno i posramite našeg i dalje primitivnog mentaliteta kojeg ni protok više stoljeća ne može preoblikovati. Njegovi su junaci ljudi koje srećete u tramvaju, na tržnici, u redovima i životu. I najvažnije – jer je Slavko Kolar pisac koji je pokazao da humor nije bijeg od stvarnosti, nego njezino najpreciznije oružje.

Slavko Kolar umro je 15. studenoga 1963. godine u Zagrebu, ali ostao je živ u školskoj lektiri, u svom naslijeđu brojnih djela, kroz oštre i precizne poteze pera i jedinstvenoj arhitekturi kojom je oblikovao u smislene blokove naš mentaliter, naše drame, veselja, običaje. Njegove priče  se ne zaboravljaju. Ako ga još niste čitali – sada je pravo vrijeme. Tko kaže da ljetno vrijeme nije idealno za podsjetiti se naših domaćih klasika? U hladu, pod stablom, na plaži – ovakva djela će vas uvući u priču, nasmijati, razveseliti i ono najvažjnije, propitati malo o smjeru našeg života.

Čampara je trgovište u kom trgovine zapravo i nema. Inače dražesno mjesto! Ima crkvu sa dva tornja, sa čudnovate četiri ure, koje u podne pokazuju 5 sati. To je stoga, jer su veoma stare i konzervativne. Uopće – čitava je ta crkva stara, ali se ipak ponosito drži. Ta je crkva na brijegu – a oko nje nanizale se čamparske kuće. Tu je općinsko poglavarstvo, pred kojim redovito hrče pandur Luka Deršmid. Malo dalje se koči Kr. kotarska oblast, pa onda sud, pa Kr. ug. Porezni ured i tako dalje. (…)

Predvečerje. Čamparska dvotoranjska crkva. Uz nju čamparski župni dvor, ljupka i omašna jednokatnica. Uz nju opet oširoko, Kaspijskom moru slično dvorište, obraslo zelenom travom, po kojoj se u vrijeme naše historije šeću kokoši kao simbol gluposti i konvencionalnosti, naivni pilići, hohštaplerski purani, što su naduveni kao moderne mašine, a onda patke, što se deru i viču i koje su vječno gladne. (…)

Slavko Kolar: PRIPOVIJEST O TOME KAKO JE FELIKS PIJEVČEVIĆ TRAŽIO ŽIVOT
(Čampara je  Čazma)

Više o Slavku Kolaru pronađite u Muzeju Čazma, kroz raskošnu online izložbu gdje se možete detaljno upoznati s njegovim opusom, biografijom, djelima, umjetničkim i životnim putom koji je po mnogočemu bio jedinstven.
Gradski muzej Čazma je opći muzej u sastavu ustanove Centar za kulturu Čazma koji sakuplja, čuva i promovira materijalnu i nematerijalnu baštinu, znanja, vještine, dokumente i podatke kao rezultat života, rada i djelovanja prošlih i sadašnjih žitelja, institucija, ustanova i gospodarstva područja Grada Čazma i zavičaja Moslavine. Muzej u svojem svakodnevnom djelovanju potiče zajednicu na razmjenu znanja i iskustava u cilju očuvanja autentičnosti i promocije kraja i njegovih žitelja u opstojnosti tijekom neminovnih civilizacijskih i vremenskih protjecanja u skladu s potrebama zajednice.

Bjelovarsko – bilogorski kraj je sjecište puteva i raskršće brojnih povijesnih priča i posebnih pojedinaca koji su dali trajan pečat Lijepoj Našoj, počesto i van njenih granica. Lijepi gradovi, romantična sela, zelenilo kud oko seže, gore i doline, bregovi i mirisne livade s konjima uz toplinu i gostoljubivost domaćina, neki su od mnogobrojnih aduta ove županije, a sve to okrunjeno atraktivnim biciklističkim stazama i vinskom cestom i ukusnom gastronomijom seoskih imanja.

Korisni linkovi:
muzejcazma.eu
Tzbbz.hr
Facebook
Instagram
YouTube kanal

Fotografije preuzete: Muzej Čazma