Maslinici i vrhunsko maslinovo ulje, povijesna mjesta s lijepim plažama, suhozidni kažuni, brojne crkve i sakralno blago – sve su to razlozi za posjet Vodnjanštini koja će vas oduševiti još nečim, a to su pomno sačuvani folklorni običaji.
Vodnjan, Galižana i Peroj te ostala mjesta Vodnjanštine još uvijek čuvaju nježan i arhaičan svijet prohujalih vremena satkan od jasnih i slikovitih odraza prošlosti. Povijest marljivog i vedrog života prožetog duhovnošću ogleda se u sačuvanim običajima, svakodnevnim i svečanim predmetima, knjigama, glazbi, plesu i ponajviše narodnim nošnjama koje zadivljuju svojom ljepotom, bojama i slojevitošću.
Posjet Vodnjanštini, posebice u vrijeme blagdana prilika je da vam svako od njegovih mjesta pokaže dragocjeno nasljeđe predaka. Izuzetna prilika da folklor Vodnjanštine upoznate u najsvečanijem izdanju svakako je LERON, međunarodni festival folklora koji na ulice Vodnjana svakog ljeta dovodi domaće i strane folklorne grupe. LERON promovira multikulturalnost, upoznavanje i uvažavanje folklornih običaja raznih naroda te potiče kontinuirano čuvanje folklornih običaja kao važnog dijela identiteta.
Poželite li pak odmah otkriti dio tog identiteta prošećite s nama kroz Vodnjan, Galižanu i Peroj i u toj šetnji upoznajte njihove nekadašnje stanovnike odjevene u svečanu odjeću koja zauzima posebno mjesto u baštinskim škrinjama Vodnjanštine.
VODNJANSKA NOŠNJA – slojevitost obrubljena srebrnom čipkom
Čak 4000 godina je prošlo od nastanka Vodnjana koji je utemeljen na mudrosti i slozi svojih stanovnika. Autohtone Vodnjance koji se nazivaju bumbari krasio je samostalan i originalan duh, bili su marljivi i religiozni, duboko su poštovali prirodu i njezine mijene. Vodnjan je stoljećima živio kao homogeno, bogato ruralno mjesto s brojnim obrtničkim radionicama. Zbog mogućnosti razmjene raznovrsnih dobara bio je samodostatan i neovisan. Svi su se Vodnjanci međusobno poznavali, obiteljski temelji bili su čvrsti, sporazumijevali su se na specifičnom vodnjanskom dijalektu (favelà) koji je kasnije zamijenjen istrovenetskim.
Krasili su ih brojni običaji, plesali su karakteristične plesove zvane vilotta i furlana, a vodnjanski folklor temeljio se na izvornim pjesmama kao što su i bassi koje je UNESCO proglasio nematerijalnom baštinom. Glavni instrumenti bili su violina i leron, autohtoni instrument sličan violini po kojem je spomenuti međunarodni folklorni festival dobio ime, a svirači su bili prvenstveno samouki. Bogato nasljeđe i običaje Vodnjana kroz niz aktivnosti pomno čuva Zajednica Talijana Vodnjan.
Vodnjanska ženska nošnja
Vodnjanska nošnja predstavlja jednu od varijanti širokog mletačkog područja s najbližim usporedbama u nedalekoj Furlaniji. Bogata i vrlo slojevita s upečatljivim šarenim rukavima uvijek je izazivala divljenje te se prenosila miraznim ugovorima koje su sastavljali javni bilježnici i u kojima se govori o tkaninama i ukrasnim vrpcama iz Venecije, čipkama i skupocjenim šalovima.
Svečanu žensku nošnju sačinjavali su: braghise (bijele gaće od lana ili konopolje ukrašene čipkom), cameisa (košulja s čipkom oko vrata i na zapešćima s valovitim i veoma širokim rukavima), camisulein odnosno bustein (prsluk od štofa ili platna jarko crvene boje širokih naramenica), carpita (podsuknja od bijelog, zelenog ili crvenog platna ukrašena preklopima, čipkama i vezovima), brasarola (šareni i ukrašeni prsluk od satena ili brokata), soca (teška crna gusto nabrana suknja ukrašena srebrnom čipkom i crvenim koncem), manighe (šareni i ukrašeni rukavi od satena ili brokata koji se vežu za zadnji dio crvenog prsluka), traversa (pregača od svile ili prošaranog damasta), sintoura (šareni remen od platna ili kože ukrašen srebrnim kopčama, velo (nježan bijeli šal od tila prekrižen na prsima), tovajol (bijeli rubac za glavu), fasulito de fianco (veliki bijeli izvezeni rubac od lana kutom prikačen iznad pregače), fasulito de man (izvezen ili čipkani rupčić koji se drži na dlanu kutom pričvršćen uz prstenje), calse (čarape od bijelog konca ili vune) i scarpite (crne cipele od glatke kože).
Vodnjanke su nosile i bogati nakit: duge, debele zlatne lance ili perlice (cordon venezian) i zlatne naušnice s tri privjeska (piroli), prstenje i broševe obogaćene lazurnim kamenjem i koraljima. Kako bi kćeri udavače bile što poželjnije, otac je morao osigurati što više zlatnih predmeta. Najdomljivija je pak vrlo razrađena frizura duge kose s pletenicama, uvojcima i razdjeljcima skupljenim u punđu (cogon), koja kreće od valova (cape), a ukrašavala se bogatim nakitom od brojnih igala – pianeta, pianetola, trèmoli, ciodi, curarice (veći i manji filigranski izrađeni srebrni mačevi s cvjetnim ukrasima te igle s plosnatom glavom) raspoređenih zrakasto na potiljku tako da podsjećaju na aureolu. Zanimljivo je da se djevojke u nošnji nazivaju marusse po liku iz opere Antonia Smareglie Nozze Istriane koja je bila inspirirana vodnjanskim folklorom.
Vodnjanska muška nošnja
Svečana muška odjeća (crna, crvena i bijela) bila je, naravno, jednostavnija, ali također vrlo upečatljiva, a činili su je sljedećih dijelovi: cameisa (košulje od lana ili bijelog platna veoma širokih rukava), camisulein (crveni prsluk ukrašen tankim vrpcama koje su se dvoredno vezivale), braghe (crne hlače od valjane vune), curito (crna vunena jakna s preklopima na vratu), fasuletein (bijeli izvezeni rupčić) i bureicio (vrsta dugog plašta ili kaputa), a u prošlosti su Vodnjanci nosili i cipele i dokoljenice od prirodne kože zvane buseighini.
GALIŽANSKA NOŠNJA – blago iz miraznih ugovora
Galižana je jedno od najstarijih mjesta na području Istre karakteristične ruralne arhitekture u istarskom kamenu čija naseljenost datira još iz prapovijesnog razdoblja. Krase je brojne crkve, a za Galižance je puno značila činjenica da su nesmetano živjeli i radili kao poljoprivrednici i stočari zahvaljujući izostanku zaraznih bolesti koje su harale tijekom 16. i 17. stoljeća. Galižana danas ima oko 1500 stanovnika većinom udruženih u Zajednicu Talijana koja njeguje govor, pjesme, plesove, glazbu i posebnu nošnju, obilježja dubokih korijena.
Galižanci su posebno ponosni na svoju bogatu vokalno-instrumentalnu tradiciju – diskante u uskim intervalima odnosno napjeve koji se dijele u tri grupe (a la pera, a la longa i sota le pive). Za Galižanu su karakteristični instrumenti pive (slično abruceškim gajdama) i el simbolo (slično udaraljkama) čija sprega na području Sjevernog Jadrana postoji samo u Galižani. Galižanska svečana nošnja predstavlja pravo blago koje se prenosilo generacijama što je dokumentirano miraznim ugovorima. Najčešće se prenosila svečana svadbena nošnja koja je kasnije postajala blagdanska odjeća.
Galižanska ženska nošnja
Galižanska mladenka (la novisa) oblačila je košulju od tankog bijelog platna (camisa) naboranu i ukrašenu čipkom oko vrata s rukavima koji su se nabirali na zapešćima i također bili ukrašeni čipkom od struka na dolje. Nosila je podsuknju od bijelog platna izvezenu na rubovima (cotolo bianco de cotolina), potom crnu suknju od valjane vune (sochena ili cotolo negro de gorgan) koja je padala široko do gležnjeva. Iznad košulje odijevao se prsluk bez rukava od crne svile ili brokata (camisolin).
Odvojeni rukavi od crnog damasta ili brokata (manighe) navlačili su se preko košulje te su na donjem kraju imali svileno zarukavlje koje je bilo ukrašeno reljefnim cvjetnim motivima. Galižanske žene su običavale na prsluk pričvrstiti steznik od svile ili damasta (brasarola) radi elegancije.
Iznad suknje nosila se dugačka pregača traversa ispred vezana s mašnom. Tu su još bijeli rupčić fasoleto de nas ili mus pričvršćen jednim krajem na remen pregače, a oko vrata se stavljao izvezeni rubac (fasoleto de spale) na prednjoj strani prekrižen na prsima uz pomoć zlatnog broša. Tu su i bijele pamučne čarape, ručno rađene, koje su sezale do koljena te crne cipele s ili bez vezica.
Galižanke su nosile dugačke zlatne ogrlice omotane više puta oko vrata koje su činili filigranski izrađeni mali okrugli elementi (cordon a pirusini) ili pak jedan ili više jednostavnih lančića (cordon liso) s kojih je visio križ, srce ili zvijezda. Na ušima su im visjele velike zlatne naušnice s tri privjeska u obliku kruške (piroli).
Za blagdane, sa svojim vrlo elegantnim frizurama nisu nimalo zaostajale za Vodnjankama. Napravljene pletenice skupljale su se na potiljku u punđu (cogon), a pramenovi na prednjoj strani češljali su se na prednjoj strani valovito (cape). Valoviti dijelovi frizure učvršćivali su se sa zašećerenom vodom ili sapunom za rublje. Punđa se ukrašavala iglenim ukosnicama. La spada (srebrna igla u obliku drške mača) imala je središnji položaj, a na nesimetričan način s obje strane su se umetale le cioche (igle s filigranskim ukrasom), i trèmoli (igle sa spiralnim tijelom i glavom u obliku cvijeta koje su se njihale u pokretu) te i ciodi (srebrne igle s plosnatom glavom).
Galižanska muška nošnja
Muška nošnja bila je bitno manje razrađena od ženske. Za blagdane muškarci su nosili košulju s visokim ovratnikom od bijelog lana ili platna, s naborima na prsima (camisa). Iznad nje su odijevali prsluk od crnog platna ili štofa s prekriženim naborima koji su se preklapali na prsima i dvostrukim kopčanjem (camisolin). Crne hlače (braghe de gorgan) izrađivale su se od valjane vune i sezale su do gležnjeva. Ujedno, nosili su kratku crnu jaknu bez gumbi. Bijele čarape (calse) sezale su do ispod koljena, a cipele od teleće kože sigrin bile su prirodne boje i vezane vezicama. Na glavi su nosili kape od crnog štofa. Mnogi mladi nosili su na desnom uhu malu zlatnu naušnicu u obliku alke.
PEROJSKA NOŠNJA – dragocjeni vez pravoslavnog nasljeđa
Na jugozapadnoj obali južne Istre, okružen mediteranskim raslinjem, smjestio se Peroj koji njegovi autohtoni stanovnici nazivaju Peroja. Peroj je prethistorijsko naselje koje je već u doba Rimljana bilo poznato ljetovalište, no njegov daljnji povijesni put je uistinu jedinstven u Istri. Na područje Peroja u 17. stoljeća doselilo se 13 obitelji grčko-pravoslavne vjeroispovijesti iz Crne Gore od kojih potječu sadašnji stanovnici, a koji su tada bili pod zaštitom Venecije jer su se zajednički borili protiv Turaka. U znak zahvalnosti ustupljeno im je istarsko mjestašce smješteno samo kilometar od obale otkud se pruža prelijepi pogled na Brijune. Nakon 130 godina čekanja i obavljanja liturgije u pravoslavnoj crkvi sv. Nikole u Puli, dočekali su 1788. godine izgradnju vlastite i vrlo impozantne crkve posvećene čudotvorcu sv. Spiridonu, a potom i zvonik s kupolom i pravoslavno groblje. Očuvanje tradicionalne vjere pratilo je u svakom pogledu život Perojaca koji su u prvom redu bili pastiri i stočari da bi se kasnije počeli baviti uzgajanjem vinove loze i maslina.
Živeći na svom malom pravoslavnom otoku u moru katoličkih sakralnih zdanja i okruženi sa svih strana istroromanskim stanovništvom sačuvali su u velikoj mjeri jezične i ostale etničke osobine starog zavičaja. Posebno su sačuvali svoju živopisnu žensku nošnju koja je po dr. Jelki Ribarić Radauš, autorici knjige “Ženska narodna nošnja u Istri” sa svojim bogatim i skladnim raznobojnim vezom jedna od najzanimljivijih pojava naše etnografske građe. Vrijednost veza na perojskoj ženskoj nošnji Jelka Ribarić Radauš stavlja “uz bok najplemenitijim vezovima iz Konavala i iz okolice Zadra”.
Perojska ženska nošnja
Perojsku svečanu nošnju sačinjavala je košulja na prsima i rukavima bogato izvezena svilom i opremljena brojni i živopisnim svilenim kitama. Košulju prekriva zelena vunena odjeća zvana raša ispod koje su vidljivi samo rukavi i raskošno vezena prsa košulje. Sav vez je na košulji bio izrađen domaćom svilenom niti jer su Perojci uzgajali i dudov svilac. Opasana je crvenom kanicom i pregačom koja se naziva traveša. Na glavi su Perojke nosile svezani vezeni rubac faculet koji je također ukrašen svilenim kitama koje padaju na čelo. Na nogama su nosile čarape nazubice i ponekad openki š kljunom odnosno crevlje.
I Perojke su se kao Vodnjanke i Galižanke voljele bogato kititi, a najvažniji dio nakita bila je mjedena ili posrebrena okrugla toka koja se nalazila na prsima točnije kolutić s križem ukrašen staklenim bobama koji se pomoću crvene vrpce vezao na prsima uz gornju odjeću. Tu su još i kopče zvane maite i čamprage te ukrasi na oglavlju i naušnice.
Kose, spletene u dvije pletenice, ovijale su se oko glave te se nisu vidjele ispod rupca, a u svatovima je perojska nevjesta obavijala pletenice još i crvenom vrpcom cantalinom kako bi kosa bila što obilatija, a rubac svečaniji.
Perojska muška nošnja
Perojska muška nošnja se, nažalost, nije uspjela sačuvati, no pamti se da se uz starinsko muško ruho nosio pas na struke, sastavljen od crvenih vunenih uzica i ukrašen domaćom svilom čiji se primjerak čuva u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Perojci su tijekom vremena potpuno prihvatili ruho značajno za ostale uskoke u Istri, a to su duge hlače od bijelog sukna zvane benevreke, gornji kaput s rukavima koret i prsluk koržet, a oba ta odjevna predmeta bila su izrađena od domaćeg sukna.
ISTARSKA NOŠNJA – jednostavnost ukrašena nakitom
Spomenimo i nošnju koja se mogla rjeđe sresti na području Vodnjanštine, no ipak je karakteristična za ovaj kraj jer su je nosili južnoistarski Hrvati koji nisu bili autohtoni Vodnjanci, Galižanci i Perojci.
Žensko ruho je činila platnena košulja povrh koje je odijevana suknena modrna dugih rukava opasana vunenom kanicom, a zimi bi povrh modrne dolazila duga suknena čerma i zagrtač zvan krpet. Na glavi se nosio faco na kite potom zamijenjen facolom, a oko struka se vezala traverša. Žene su kosu plele u pletenice u koje su uplitale bijele i crvene kordele. Dobrostojeće žene nosile su nakit tipičan za cijelu Istru. Kolare i kovane: pašete oko vrata, štele i križe na prsima, broševe-puntapete na košuljama i rančine naušima.
Muškarci su odijevali hlače od bijelog sukna, jaknu bez rukava od tamnog sukna samo na jednu ruku te kapicu bez nabora na glavi. Zanimljivo je da su nosili naušnice na desnom uhu, veliku toliko koliko je bio bogat kum koji ju je darovao. Odjeća pastira iz okolice Vodnjana do kraja puberteta bila je samo košulja kako bi ojačali, a kao odrasli stoku su čuvali u hlačama, košuljama, kapi, opancima i jakni.
Sve nošnje predstavljaju dragocjeno nasljeđe koje svakim svojim detaljem ocrtava kako je nekad izgledao život stanovnika Vodnjana, Galižane i Peroja. Zahvaljujući vrijednim izvorima kao što su knjiga “Ženska narodna nošnja u Istri” dr. Jelke Ribarić Radauš te skupini autora iz monografije “Vodnjan-Dignano – grad priča” (Anita Forlani, Luana Moscarda, Matija Drandić, Danilo Ljubotina) pogledali smo s vama u zrcalo prošlosti u nadi da će vas prelijepe nošnje Vodnjanštine potaknuti na posjet ovom dijelu Istre.
Više info: www.vodnjandignano.com
Fotografije – autori: Danilo Dragosavac, Ana Lorencin, Valter Zanco, Loris Županc, arhiva TZG Vodnjana
