Pokrovitelj priče 
Vodimo vas u šetnju kroz pitome brege zelenog Zagorja koje ispod svog nježnog brežuljkastog pokrivača skriva brojne legende i misterije, te zanimljive pojave.
Veronika Desinićka
Jedna od najljepših hrvatskih legendi svakako je ona o Veroniki Desinićkoj koja je nastala još u 15. stoljeću, a vezana je za glasoviti Veliki Tabor u Hrvatskom zagorju i susjedni Desinić.
U dugim zimskim olujnim noćima uz zov i krik velike sove, pokoji puta se čuje jecanje Veronike Desinićke, nekada lijepe seoske djevojke koja je u petnaestom stoljeću živjela u slikovitom selu Desiniću podno gordog Velikog Tabora, u kojem je stolovao moćni ban Hrvatske grof Herman II. Celjski. Njegov mladi i stasiti sin Fridrih, jašući očevim posjedima, zagleda se u ljepoticu Veroniku i ne samo zagleda, već i čvrsto zaljubi. Ljubakanje mladih nije bilo po volji ocu Hermanu, tada europskom moćniku, te se suprostavi ljubavi mladih. Mladi pak, odlučni u svojoj ljubavi, pobjegoše u grad Fridrihštajn u Sloveniji, u blizini Kočevja, na granici uz Gorski kotar. Lijepi i donekle utvrđeni grad Fridrihštajn sagradio je stari Herman upravo za svog sina Fridriha kao lovačku kuću, pa je tako i građevina dobila ime po mladom Fridrihu. I tu usred gustih šuma bogatih divljači, srnama, divokozama, jelenima i tetrijebima, zaštićeni debelim zidovima, mladi su ljubavnici održali svoj pir.
Na žalost medeni mjesec nije dugo trajao. Stari je grof Herman ubrzo doznao gdje mu je sin i odmah je uputio vojsku s nalogom da uhvate mlade ljubavnike. Vojska ubrzo opkoli Fridrihštajn. No Fridrih ipak uspije spasiti Veroniku iz obruča, te je uputi da bježi preko Gorskog kotara, Pokuplja, Moslavine, Bilogore i Kalnika, sve do seoca Sveta Margita, gdje se Veronika sakrije kod jednog seljaka kod kojeg je ponekad i sam Fridrih znao prespavati. Fridrih nije mogao umaći očevoj vojsci, te ga vojnici privedoše nakon nekoliko dana u Veliki Tabor. Razjareni otac nije ga ni želio pogledati već dade nalog vojsci da nesretnog sina odmah sprovedu u Celje i tamo ga zatvore u jednu visoku kulu, koja je u tlocrtu imala 8×8 m a visoka je bila oko 23 m.
Kula je bez krova, a vrata i prozore odmah pošto su u kulu ubacili mladog Fridriha, zazidaju i ostave samo jedan otvor kroz koji su nesretnom Fridrihu ubacivali hranu. Tu je Fridrih proboravio preko četiri godine kada ga je otac odlučio osloboditi. Na žalost, kada su Fridriha pustil van iz kule, koja je po njemu dobila ime, te se i danas naziva Fridrihova kula ili slovenski “Fridrihov stolp”, bio je psihički i fizički nesposoban za život, te ga povijest više i ne spominje. Veronika također nije imala sreće. Hremanovi žbiri ubrzo su doznali za nju i javili Hermanu, a ovaj pošalje vojnike koji je uhvate i privedu u Veliki Tabor gdje je zatvore u mali zatvor bez prozora, na ulazu u dvorište grada.
Ban Herman odmah pozove suce porotnike i optuži nesretnu Veroniku da je copernica koja je zavela njegovog sina. Suci se prihvatiše posla i otpočnu saslušavati ubogu Veroniku. Istraživanje je trajalo puna dva dana i pod večer drugog dana suci izjaviše:”Gospodine bane! Na ovoj djevojci nema nikakve krivice, a kamoli zločina. Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu Fridrihu. No presvjetli bane! Ljubav nikada nije bila grijeh a kamoli zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina! Time je naš posao, presvjetli bane završen.” Suci krenu prema izlazu i još nisu pravo zamakli za vratima kada je grof Herman dao nalog kaštelanu Dvora da Veroniku smjesta udave. Kaštelan izda naloge, a sluge poslušaše, te na sredinu Dvora iznesu poveču kacu u koju nasuše vodu. Uhvate nesretnu Veroniku, gurnu njenu glavu u vodu i sačekaše dok se posljednji mjehurići zraka ne smire. Potom mrtvo tijelo izvade iz kace i krenu ka prvom katu, gdje mrtvo tijelo zazidaju u zid koji spaja zidove peterokutne kule sa ulaznim dijelom. Čisteći 1982. godine sve prostorije Dvora našlo se na jednu lubanju, za koju je utvrđeno da pripada ženskoj osobi. Da li je to lubanja nesretne Veronike ne može se ni tvrditi ni negirati, već samo reći: “Veroniki Desiničkoj neka je vječni mir i pokoj!”
Čeh, Leh, Meh i sestra Vilina
Legenda nas vodi u doba kada su Rimljani vladali našim krajevima, a Krapina je bila centar kneževine kojom je vladao knez Hrvat. Kneza naslijede sinovi Čeh, Leh, Meh i kćerka Vilina. Braća su na susjednim brdima sagradila još dva grada: Psar na Josipovcu i drugu na brdu Šabac, a između Psara i mjesta na kojemu je danas Stari grad, braća su dala sagraditi kožnati most gdje su jedan drugome dolazili na tajne pregovore jer su htjeli srušiti Rimljane. Njihovu tajnu odala je sestra Vilina koja je tajno ljubovala s rimskim vojskovođom. Braća ga pogube, a Vilina je u strahu pred osvetom braće pobjegla u špilju nedaleko Krapine koju ljudi još i danas nazivaju Ljubine ili Viline jame gdje su je prihvatile njezine imenjakinje vile i tamo je Vilina rodila dijete. Jednog dana kada su braća bila u lovu, ugledala su Vilinu kako se sunča ispred pećine, uhvate je i odvedu u tvrđavu Krapina, te je uzidaju u tornju na vratima drugog dvorišta.
Kad su se vile razišle po šumi, dijete se ostalo igrati zlatnom jabukom kada je u špilju utrčao divlji vol, nabio je dijete rogovima i podzemnim putevima ga prenio na drugu stranu gdje je naišao jedan čovjek i sahranio dijete. Od tada se to mjesto po lijepoj glavi djeteta naziva Lepoglava. Rimljani su odlučili osvetiti ubojstvo svog vojskovođe, sakupili su jaku vojsku i odlučili pokoriti pobunjeni narod. Braća se nisu mogla tome suprotstaviti, sakupili su svoj narod i krenuli put sjevera gdje su osnovali tri slavenske države: Leh Poljsku, Čeh Češku, a Meh Moskoviju ili Rusiju.
Krapinski keramičari su u spomen na trojicu braće izradili trodijelnu posudu – tri spojena vrčića i time dali svoj doprinos u obliku legende – zajedničkoj borbi i jedinstvu svih Slavena.
Crna kraljica
U krapinskom Starom gradu 15. studenog 1405. godine vjenčala se Barbara Celjska sa hrvatsko-ugarskim kraljem Sigismundom. Bila je kćerka moćnog i uglednog vladara Hermana II Celjskog. U povijesti se posebno spominje njezin brat Fridrik II koji je 1422. godine u Krapini umorio svoju ženu Elizabetu Frankopan da bi se oženio Veronikom Desinićkom. Barbara je bila žena izuzetne ljepote, duhovita, puna energije, diplomatkinja, spretna vladarica. Suvremenici je opisuju kao ženu sklonu muškarcima i intrigama. Bila je opaka i zla. Još i danas postoji u narodu mit o zlosretnoj Crnoj kraljici, gospodarici Krapine, Cesragrada i Medvedgrada.
Priče i zapisi svjedoče o onome što je bilo nekad. Kako je u Zagorju danas, pogledajte u videu. Stoljeća prolaze, vjetrovi ih brišu, teška vremena ustupaju mjesta nešto lakšim periodima, no svejedno, Život je lijep u Zagorju. Stoga otkrijte svoju Bajku na dlanu. Dobro nam došli!
Izvor objave: www.visitzagorje.hr
Fotografije: Pixabay.com, Visit Zagorje
