Pjesnici Bjelovarsko – bilogorskog kraja ĐURO SUDETA
Čista duša koja nije dočekala zrelost života
U malenom selu Stara Ploščica, okupanom kišom Velikog petka, 10. travnja 1903. godine, rodio se Đuro Sudeta – pjesnik, sanjar i vitez svjetlosti koji je svojim stihovima pronosio mir i nadu, i onda kada se sve oko njega urušavalo. Iako je njegov život bio kratak, prekinut bolešću 1927. u koprivničkoj bolnici, ostavio je za sobom duhovnu svjetlost koja i danas dopire do onih koji traže ljepotu i tišinu u pjesmi.
Dolazi iz srca Bjelovarsko-bilogorske županije, gdje su zelene staze i sumaglice rano naučile mladića kako izgleda osama, tišina, i kako boli vlastita krhkost. No Sudeta nije očajavao. Njegove pjesme svijetle kao lampioni nad djetinjstvom i vjerom, koje su mu bili i utočište i misija.
Srednju školu završava u Zagrebu, a prve pjesničke zbirke „Osamljenim stazama“ i „Kućice u dolu“ sam izdaje u Virju, gdje radi kao učitelj. U istom mjestu uređuje humoristički list, piše, tiska, udiše život punim plućima – sve dok ga bolest ne prisili da to malo preostalog bivanja iskoristi za posljednje stihove. Đuro piše s grčem onoga tko zna da nema vremena – a baš zato svaka njegova riječ nosi težinu vječnosti.
Njegove pjesme obasjane su neobičnim mirom. Kritičar Ljubomir Maraković reći će da je Sudeta bio “Božji pjevač” i „produhovljeni kršćanin koji je gledao smrti u oči ne bojeći se, jer je vjerovao.
Prekrasan mladić otišao je preradno s proljećem, 30. travnja 1927., ostavivši iza sebe samo tri zbirke i jedno vječno pitanje – što bi još napisao da je imao vremena?
Danas, kad kročimo stazama njegove rodne županije, možda i nesvjesno prolazimo kraj tišine iz koje je rođena pjesma. Stara Ploščica, Virje, bilogorska polja i sjenoviti puteljci – područja vječne inspiracije i nadahnuća.
Vjera i bolest kao izvori nadahnuća
Sudeta je od mladosti bolovao od tuberkuloze, što je u svakom slučaju odredilo ključnu nit njegova stvaralaštva. No umjesto da se prepusti očajanju, bolest je u njemu probudila duboku vjeru i predanost Bogu. Njegove pjesme često izražavaju čežnju za mirom i smirenjem, kao u stihovima.
“Odnesite te žute kutije / i čaše, / bočice pune medicine; / otvorite sve prozore, / da se sve prozrači, da mi dođe miris mjesečine − / sijena iz daljine.”
Kritičari su često isticali kako je Sudeta u svojoj poeziji, dosegao razinu duhovne zrelosti i iskrenosti, usporedivu s najvećim pjesnicima bez obzira na svoju dječačku dob. Sudetina rodna kuća u Staroj Ploščici i danas stoji kao podsjetnik na njegov život i djelo. U Virju, gdje je radio kao učitelj, razvio je bogatu kulturnu djelatnost, uređivao humoristički list i priredio prvu zbirku pjesama “Osamljenim stazama”.
ZNAM
Znam, da mi ništa nova donijet neće
sutrašnji dan. Sve stare rane.
Ista lutanja kroz ceste razrovane
i iste boli, možda malo veće!
Znam, već napamet, dobro, kud mi valja ići.
Jednaka vraćanja, obnavljanje vječno:
ukočeno ko korito staro riječno,
kojem su virovi sad dublji, sad plići!
Sva ova lica blijeda i ulice i kuće,
jeseni sa burama i proljeća bijela,
neće balzam dati ni utjehu tijela –
ono bit će isto danas ko i juče.
Znam, da mi ništa nova donijet neće
ni dan ni noć. Ništa i ne želim…
Oh, ništa, do li, Bože, sa uzdanjem cijelim:
blagu, dobru smrt u toplo jedno veče…!
Sudeta je bio i duhovit kroničar svog vremena, te izmnimo omiljen među svojim učenicima. Osim zavičaja, volio je i Virje, pa tako svoju prisnost s okružjem u kojem živi i radi Sudeta izražava ironijskim stilom u pismu jednoj znanici iz Zagreba.Evo kako uspoređuje Virje sa Zagrebom.
19.XI.1926.
Draga gospođice Ivice,
(Drago dijete, Virje nije kraj Ðurđevca – kako mi vi adresirate, nego je Ðurđevac kraj Virja; Virje ima 12000 stanovnika, a Đurđevac ni 3000!) Ne znači to ništa. To je jedna mala opaska, koja vas je imala upozoriti da Virje ima:
27 birtija, 2 hotela, poštu, kolodvor, općinu, zatvor, 1 bilijar, 2 motocikla, 19 učitelja, doktora, popa i kapetana, 2 banke, 30 trgovina, 4 poludjevice, 32 djevice, bezbroj milostivih i milovidnih gospođa, 1 popadiju, 3 usidjelice itd.
Vi ste, dijete, mislili da je Virje – najtamnija provincija. Da je tamnija provincija od Kustošije. Ne. Virje ima dva radija, ma tko da se svega sjeti. Ima i nekoliko kelnerica, i što ja sve znam (…) Život je familijaran, nitko naime nikud ne ide, jer je sve križ-kraž posvađano, pa svi žive u familiji. I to da je najtamnija provincija! Tu vam se, dijete, živi ko u zemlji »slasti i lasti«. Ljudi ne griješe, vidi se iz toga, što se rijetko ispovijedaju; vjerni su ženama, jer se još nisu obazreli na njihova zabadanja. Jedu dobro, jer na ulici glasno podrigivaju, svađaju se, jer nemaju nogometnih klubova. Ubijaju se, za malu promjenu. U zatvor ne idu, jer jedni druge obično isplate.
Ne zaboravite, dijete, nikada da imate majku i da ima ljudi, koji trunu po provincijama. I da je ta provincija velika, crna i zamršena mnogo interesantnija nego nebulozni i podbuli Zagreb. U Zagrebu se umre, ovdje se crkne, tamo se gladuje, ovdje se dangubi.
Đuro Sudeta, iako je živio kratko, ostavio je trag dublji od mnogih što su živjeli dvostruko dulje. Njegova poezija nije bila tek bijeg od stvarnosti, već njezino nadilaženje – tihim, gotovo anđeoskim glasom čovjeka koji je kroz patnju pronašao svjetlost. Rođen u kraju gdje priroda šapuće pjesme onima koji znaju slušati, postao je glasnik nade, vjere i tihe snage. Danas, šetajući njegovim stazama u Staroj Ploščici ili Virju, ne nailazimo samo na tragove koraka, već i na dah duše koja nikad nije otišla. Sudeta ostaje s nama – u stihu, u molitvi, u tišini.
Ja
Što je dan, što je noć,
što sam ja!?
Sjena stare kuće jedne,
san na stazi žene bijedne.
Pjena vala ubrzana,
pjena – da!
Ja sam samo žuta grana,
zvono kasnog ljetnog dana,
na grudima živa rana,
suza, što je Bogu pala,
spokoj zadnjeg blijedog vala,
igra, sjenka – –
igra mala!…
U vremenima kada smo otupili od sve bučnog i površnog, kada smo pretrpani glupošću i trivijalnošću svakodnevnih sadržaja, možda nam baš Đuro Sudeta može pokazati kako da se vratimo jednostavnosti. I da vjerujemo u svjetlost, čak i kad pada mrak.
Njegove pjesme možete pronaći na poveznici: https://library.foi.hr/dbook/index.php?B=1&item=X00094
