Piše: Dora Marinić
Iskreno, željela bih biti poput kustosice iz Muzeja u Škripu. Zapravo, željela bih da svi budemo poput nje jer jedino ljubeći zemlju u kojoj živimo možemo pokazati svijetu koliko vrijedi. I koliko je čudesna…
I tak. Evo me. Nakon preko nekoliko dana u kojima mi je trebalo više od 24 sata, a nažalost nije ih bilo, shvatila sam da ih neće nikada niti biti. Odličila sam presložiti prioritete i vratit se Razglednicama. U zadnjih par mjeseci moj Vrtirep i ja nastavili smo landranja, ali od sada s bračnom putovnicom. I dok lijepim elektronske markice na sve Razglednice koje sam vam, uslijed preživljavanja slavonskih svatova i uslaska u bračnu luku ostala dužna, odlučila sam se prvo podijeliti s vama bračku avanturu. Ako mi je brak točka na i u ove prekrasne dvije i pol godine života, onda je bračno putovanje na Brač ista takva točka na nestvarno dobar ulazak u brak. No, nemojte čekati brak i uhvatite trajekt za ovaj otok jer, kako god, tamo ćete se zaljubiti.
U kamen, sunce, more, povijest i ljude. Ostanite sa mnom sljedećih nekoliko crtica i ekspresno će vam biti jasno zašto.
To je valjda prvo što nas uvijek pitaju: “A u kojem mjestu ste bili?”
Nekako, puno prikladnije interesiranje bilo bi gdje smo noćili. Jer, bili smo u svakom mjestu do kojeg smo stigli. Tako, već pri samoj vožnji od trajketa do Waterman Milna Resorta, jer ovdje smo noćili ? , počela sam se zaljubljivati u svako i jedno mjestašce kroz koje smo prošli. Zaljubljenost je trajala čitava 24 kilometra, a onda se dogodila ljubav.
Maleno, prekrasno, nevjerojatno posloženo mjestašce Ložišća. Kada gledate ovo mjesto sa suprotne strane, čini vam se kao 3D slika nekog vrhunskog umjetnika. Nekada tamo davno, jedno malo mjestašce tako je savršeno posloženo. Samo gledaš, gledaš i opet dođeš gledati. Ložišća osim svog specifičnog izgleda imaju još dvije specifičnosti ( za druge nisam saznala ), jedna je najuža, a prilično prometna, cestica koju sam ikada vidjela i bojim se i pomisliti kako je tamo u žiži sezone. A druga je činjenica da je ovdje snimana kultna serija “Malo misto”. I ta činjenica objasnila je sve. Ložišća su pravo, istinsko Malo misto i prilično sam sigurna da svako doba ovdje ima svog pošćara, dotura Luigija, Bepinu i sve ostale legendarne likove oživljene na velikom platnu.
Neka vas fotografija odvede u njihovo vrijeme i nagovori da što prije posjetite ovu hrvatsku ljepotu… ?
Škrip
Reče Borna: Vodim te u Škrip, on mora biti na Razglednicama! Priznajem, nisam baš bila sigurna što točno tamo vidjeti, niti o čemu priča. No svjesna činjenice da su najljepša mjesta Lijepe naše skrivena i tajna, s punim povjerenjem i velikim očekivanjima krenusmo. Velika očekivanja obično donesu i velika razočarenja, no po milijunti put sam se uvjerila da se u ljepote ove zemlje nikada, ali baš nikada neću razočarati. Koliko god očekujem, ona mi da nebrojeno više. Tako je bilo i ovaj put. Ovo mjestašce krasi, ionako očaravajuću, unutrašnjost otoka Brača i moram vam reći da s tek stotinjak stanovnika daje više nego neki milijunski svjetski gradovi. Na svakom koraku nešto novo vrijedno divljenja. Mislim novo, a staro, povijesno staro ? .
Sve mi se tamo činilo kao da sam u nekoj super napisanoj drami. Sve ima svoju ulogu, svaka kamena kućica svoje mjesto, a svaki mostić značenje. Ali, kako to već obično biva, osim ljepote i osjećaja, ne može ti puno biti jasno. Već dan ranije saznali smo da se u Škripu nalazi Muzej otoka Brača i to je zapravo bila sjajna prilika da nam toliko toga zagonetnog sjedne na svoje mjesto. Za početak, kratko i jasno – idite u ovaj muzej. U muzeju možete saznati sve- o Škripu, Braču, bogatstvima, seobama, važnim događajima i povijesnim osobama od prvih ljudi do danas. S obzirom da se nalazi u sklopu kamenih kućica i zauzima dio prekrasnog Mauzoleja, iako nije jedini razlog za posjet, prizor će vas sam po sebi nagovoriti da skrenete.
E sada, ako je Škrip mjesto radnje u vrhunskoj drami, onda je kustosica muzeja zasigurno narator bez kojeg mi doživljaj Škripa i svakog drugog mjesta na otoku nikada ne bi bio ovako dojmljiv. Kada bi svi ljudi voljeli svoj posao koliko ga ova žena voli, svijet bi bio puno bolje mjesto. Gotovo dva sata s tolikim žarom voditi dvoje nepoznatih ljudi kroz Muzej, bez ikakvog profita, iz čistog motiva da ljepote svog otoka iznese na najbolji mogući način, može samo netko tko svoj kraj ljubi više od sebe. Hvala joj na tome.
Bila je odličan Amor i njezina strelica bila je točka na i u ljubavi između nas i otoka.
Odmah do Muzeja nalazi se prekrasno groblje s kojeg se pruža pogled na sve čari mjesta, ali i na sve posebnosti Brača. Sva raznolikost koju ovaj otok pruža u tom trenutku došla je do izražaja i u tom trenutku sam bila zahvalna što smo prve dane braka odlučili provesti ovdje.
Dol
Da vam pravo kažem sa Škripom sam završila prije 45 minuta i tada sam gospodina Googla prvi put upitala o ovom mjestašcu ne bi li se dogodilo da vam dam neke krive informacije. Na tren sam pomislila da se mjesto uopće tako ne zove, čak i da se uopće ne nalazi na Braču ?Nigdje, ali baš nigdje nisam pronašla ono što sam ovdje vidjela, ono što me doista fasciniralo- pećine! Ovo mjesto, smješteno, kako mu i samo ime kaže, u uduolini otoka savršen je spoj pravog dalmatinskog štiha (za koji su uglavnom zaslužni ljudi) i čraobne igre Majke Prirode. Po svuda, ostvalja se dojam kao da svaka kućica, crkvica i zgradica niče iz pećine. Htjela sam ponešto saznati o ovom fenomenu, no iz nekog, meni neshvatljivog razloga, nigdje o ovom ne piše. Nažalost, nismo se u Dolu dugo zadržavali, pa te informacije nisam dobila od lokalnog stanovništva.
Mjesto ima i nekoliko zanimljivih crkvica, utvrdica i konobica i doista, kako svugdje piše, ocrtava tradicionalnu Dalmaciju u punom smislu riječi. No, to nije ono što ćete primarno zapamtiti po odlasku kući. Vraćat će vam se slike velikih i malih pećinica koje potpuno “normalno” stoje uz cestu, kao da je to nešto što se svaki dan viđa. Ovo mjesto pravi je neotkriveni biser hrvatskih ljepota i kad sam pomislila da znam baš sve što Hrvatska nudi, opet sam se iznenadila.
Za kratkih satak vremena, koliko smo ondje proveli, mogla sam vidjeti da mjestašce živi pravu eko-etno priču, koju uopće ne treba forsirati, niti komplicirati. Dol je eko-etno selo samo po sebi.
Toliko riječi, za samo tri mjesta. Voljela bih puno toga znati da svijetu mogu ostaviti pisani trag o nedovoljno poznatim ljepotama Hrvatske. Baš zbog mjesta, kao što su ova tri, počela sam pisati ovaj blog. Retroaktivo razmišljanje o otoku potaknulo me da više nikada ne stanem. I iskreno, željela bih biti poput kustosice iz Muzeja u Škripu. Zapravo, željela bih da svi budemo poput nje jer jedino ljubeći zemlju u kojoj živimo možemo pokazati svijetu koliko vrijedi. I koliko je čudesna.
Vrijeme je da za ovaj post stanem. Ostatak bračkih fascinacija i dojmova ostavit ću za sljedeću Razglednicu.
A do tada, ostavljam vas s klasičnim prizorom iz Nerežišća koji već dugo vremena govori kako se i Priroda ugodno osjeća u našoj zemlji ?.
O ostalim putovanjima Lijepom Našom, čitajte na zanimljivom i lijepom blogu naše suradnice Dore Marinić na stranici: Dorine razglednice
