Djetinjstvo u knjizi, srce u priči: Mato Lovrak i njegova djeca

Jedan vlak u snijegu, jedan stari mlin i jedna družba djece koja je vjerovala da se svijet može mijenjati – sve to nam je ostavio Mato Lovrak. No iza tih priča stoji mnogo više: učitelj koji je srcem predavao, pisac koji je djecu shvaćao ozbiljno i čovjek koji je od svog sela stvorio mali književni mikrokozmos.

Od Grđevca do klasika lektire: Život i djelo Mate Lovraka

Jedan vlak u snijegu, jedan stari mlin i jedna družba djece koja je vjerovala da se svijet može mijenjati – sve to nam je ostavio Mato Lovrak. No iza tih priča stoji mnogo više: učitelj koji je srcem predavao iz najdubljeg ideala, pisac koji je djecu shvaćao ozbiljno s većim poštovanjem nego odrasle i čovjek zahvaljujući kojem je Veliki Grđevac danas jedna od najpoznatijih dječjih lokacija zahvaljujući Centru Mate Lovraka.

Mato Lovrak, pisac čije su priče prožele gotovo svačije djetinjstvo, pokazao je kako se i iz najskromnijih početaka može uzletjeti do književnih visina.

Kako je učitelj iz Velikog Grđevca, stvorio klasike hrvatske dječje književnosti

Rođen 8. ožujka 1899. u Velikom Grđevcu, Mato je rano upoznao život na selu, skromnost, i ljubav prema prirodi kojom je bio okružen. Ondje je završio pučku školu, potom je školovanje nastavio u bjelovarskoj gimnaziji — gdje je, gotovo nevjerojatno, morao ponavljati razred zbog slabe ocjene iz hrvatskog jezika. No sudbina ima smisla za ironiju: upravo taj dječak postat će jedan od najvažnijih hrvatskih dječjih pisaca svih vremena.

Završivši Učiteljsku školu u Zagrebu, Lovrak je trideset i pet godina radio kao učitelj, ponajviše u malim mjestima sjeverozapadne Hrvatske – Kutini, Velikim Zdencima, pa opet u rodnom Grđevcu, a neko vrijeme i u Zagrebu. Bio je predan radu s djecom, ne samo kao nastavnik nego kao njihov istinski saveznik. Razumio je djecu, njihovu logiku i srce, i znao ih je slušati.

Umnogome je bio učitelj ispred svog vremena. Nije želio da djeca mehanički uče podatke napamet, niti je vjerovao u pedagoške mjere popularne u to doba, kažnjavanje djece šibom. Mato Lovrak je bio uvjeren da dijete treba poticati, a ne oblikovati silom. I tu dragocjenu  pedagošku osobinu, prenio je u svoju književnost.

Književnošću se bavio čak pedeset godina. Počeo je pisati 1920-ih, u razdoblju između dva rata, kad su književnim prostorom dominirale novele za odrasle, mračne, tjeskobne, pune egzistencijalne težine. Njegov izbor kao pisca bio je djeci zauzvrat ponuditi avanturu, toplinu i optimizam. I nije se trudio samo opisivati djetinjstvo – sam njegov život bio je metafora za čisto, iskreno vedro djetinjstvo u kojem se sve na kraju dobro završi. Iz gotovo svake njegove knjige izbija duboka ljubav prema djeci, kao i  jedinstveni poziv na pravdu, slogu, zajedništvo, sve ono što danas djeci i mladima tako nedostaje.

Najveću popularnost stekao je romanima Vlak u snijegu (izvorno: Djeca Velikog Sela) i Družba Pere Kvržice. Prvi roman govori o skupini školaraca koji se vraćaju iz Zagreba kad vlak zapne u snijegu – i tada nastaje dirljiva priča o solidarnosti, hrabrosti i zajedništvu koja je generacije prikovala za knjigu. Drugi roman prati djecu koja obnavljaju napušteni mlin, pokazujući što znači odgovornost, inicijativa i snalažljivost. Malo je autora koji su tako duboko zašli u opis dječjih kvaliteta i njihove prirodne snalažljivosti i vedrine a još je manje vjerojatno da bi danas takve teme dominirale u modernoj književnosti, gdje se djecu potiče da budu i ostanu samo djeca, ali da ispred sebe imaju uvijek cilj kojem streme.

Oba romana ekranizirana su i već desetljećima žive život – u knjigama i na filmskom platnu, pa tako danas gotovo da i nema djeteta, a ni odraslog koji ne zna za Pere Kvržicu ili scenu iz vlaka u snijegu.

Kroz snijeg, kroz vrijeme, kroz djetinjstvo – Lovrakovo nasljeđe

Lovrakova rečenica uvijek je bila jednostavna, prilagođena dječjem pogledu na svijet, ali nikad banalna jer ispod tog izričaja, krile su se duboke istine, pedagogija kakva se više ne sreće i sigurno sretno dijete kao jedini ključ za budućnost. Djecu nikad nije podcjenjivao. Iako su mu neki prigovarali zbog „sretnih završetaka“, njegov optimizam nije bio naivan — bio je izbor. U vremenu kad su knjige često završavale tragično i pjesnici se bavili vlastitim egzistencijalnim nedaćama, nevoljama i tragedijama, on se svijesno odlučio za nadu.

Njegova djela prevedena su na brojne jezike, a mnoge generacije, i kod nas i u svijetu, odrasle su uz njegove knjige. Osim romana po kojima je najpoznatiji, Lovrak je napisao i niz drugih važnih djela: Divlji dječak, Neprijatelj broj 1, Desetorica hrabrih, Zeleni otok, Andrija Jug, Anka Brazilijanka, Tri dana života… Pisao je i pripovijetke, ali i članke za pedagoške časopise – jer je pedagogija za njega bila neodvojiva od literature. Sve je stavljeno kod Lovraka u funkciju njegova plemenitog poziva. Zanimljivo je da za života nije bio toliko hvaljen koliko su to njegova djela postala poslije. No danas, bez njegovih romana, teško je zamisliti dječju književnost. Naše čitanke, naše sate medijske kulture i našeg djetinjstva.  

Mato Lovrak preminuo je 14. ožujka 1974. godine u Zagrebu. Otišao je tiho i dostojanstveno, kao učitelj čije je posljednje školsko zvono označilo kraj jedne ere. No ostavio nam je trajan svjetionik – knjige koje nas podsjećaju da su prijateljstvo, zajedništvo, nesebičnost i pravednost, trajne  vrijednosti koje vrijedi nositi kroz život, umjesto lamentiranja o teškim vremenima. Jer kako bi Mato rekao – ništa nije nemoguće.

Uspomena na Lovraka živi danas kroz Kulturni Centar Mato Lovrak, smješten u Velikom Grđevcu. O ponudi Centra se možete informirati ovdje.

Posjeti i zaprati:
TZBBŽ
Facebook page
Instagram
Fotografije: arhiv Turističke zajednice Bjelovarsko-bilogorske županije