U (jesenskoj) šetnji Vodnjanom zapazit ćete imena trgova i ulica, pred vašim očima nizat će se vama mahom nepoznata prezimena Smareglia, Dalla Zonca, Cecon, Biasoletto… Iza svakog od njih krije se priča prepuna zanimljivih detalja koju natpisi i spomenici mogu samo ukratko ispričati. Kako bi šetnja Vodnjanom bila nezaboravno iskustvo susreta s poznatim stanovnicima koji su oplemenili njegovu povijest, prepuštamo riječ nekima od njih kako bi vam ispričali svoju životnu priču i sami objasnili čime su zadužili ovaj grad.
ERMINIO VOJVODA – POSTOLARSKI VIRTUOZ IZ TRGOVAČKE ULICE
Znam da vam se naša glavna ulica sada čini pomalo pustom i da vas možda čudi njezin naziv Trgovačka jer ne vidite puno trgovina, no uz moju pomoć lako ćete je doživjeti drugačije. Moje je ime Erminio Albino Vojvoda i nekada su moji alati i njihovi zvukovi bili samo jedan od “instrumenata” koji su stvarali nevjerojatno dinamičnu melodiju u ulici u kojoj je nekad radilo preko stotinu postolara! Trgovačka ulica je vrvjela životom i brojnim obrtničkim radnjama zahvaljujući vremenu srednjeg vijeka kad je Vodnjan postao vrlo važno mjesto za sve rukotvorce, a posebice za postolare.
Moji kolege i ja bili smo jako traženi, a ja sam bio najtraženiji! Vodnjanci kažu da sam bio vodeća figura dizajna obuće u Istri i okolici 20. stoljeća, a ako vam kažem da su crteži moje ženske i muške obuće dospjeli do europskih časopisa i klijenata onda ćete znati da sam itekako uspio i izvan granica svog rodnog Vodnjana. U izradi obuće jako mi je bilo važno da budem originalan, za mene je postolarstvo predstavljalo umjetnost! Ako poželite saznati kako je izgledala moja radionica, to je moguće, ali uz prethodnu najavu. Mene tamo više nema, ali u Ekomuzeju Istrian de Dignan na obližnjem Narodnom trgu, pronaći ćete sve što je činilo moj život – alate, kalupe, nacrte, obuću, moje slike i plakete, pa i europske časopise koje sam vam spominjao. Zadovoljan sam načinom na koji me moji Vodnjanci pamte pružajući priliku posjetitelju poput vas da me upozna i, barem na tren, oživi..
PIETRO MARCHESI – INDUSTRIJALAC ZBOG KOJEG JE U VODNJANU ZASVIJETLILA PRVA ŽARULJA U ISTRI
Današnji Zagrebački trg u Vodnjanu 15. studenoga 1889. godine bio je mjesto prave čarolije. Toga su se hladnog dana znatiželjni Vodnjanci okupili kako bi doživjeli povijesni trenutak u kojem će zasvijetliti prva električna žarulja u Istri i to zahvaljujući meni! Moje ime je Pietro Marchesi, bio sam uspješni industrijalac, pionir mehaničkih proizvodnih strojeva i umjetnik. Vodnjanci pamte sve velike stvari koje sam za njih, a i za sebe, naravno, napravio.
Izgradio sam malu električnu centralu na području San Lorenzo (Sv. Lovro) i platio troškove dovođenja struje na najvažnija mjesta u povijesnoj jezgri Vodnjana, u kuće i domove. Doduše, kako bismo izbjegli preopterećenje neko je vrijeme bilo dopušteno imati samo jednu žarulju od 25W koja je najčešće svijetlila u kuhinji, ali i to se brzo promijenilo. Za plaćanje “struje” svaka je kuća imala plavu knjižicu u koju je moja tvrtka upisivala potrošnju i iznos koji treba platiti.
No, tu nisam stao. Mehaničkim strojevima za proizvodnju opremio sam svoje mlinove, uljare, pecaru, tvornicu octa i tjestenine. Uveo sam prve strojeve za vršidbu i mljevenje žitarica na parni pogon te tijesak za masline, a sve njih, zahvaljujući meni, pokretala je električna energija. Kad nisam radio, volio sam slikati, pejzaže, marine, portrete i oltarne pale. Ne morate ni sumnjati da sam se i u tome iskazao pa ću vam s ponosom prišapnuti da sam baš ja izradio scenografiju za operu Nozze istriane koju je, inspiriran Vodnjanom, napisao moj prijatelj Antonio Smareglia.
Msgr. GIUSEPPE DEL TON – SVESTRANI ISTARSKI SVEĆENIK I SURADNIK ČAK ŠESTORICE PAPA
Kad stanete pred veličanstvenu baziliku posvećenu sv. Blažu i najveću istarsku župnu crkvu u kojoj se čuvaju vodnjanske mumije i sakralno blago, skrenite pogled ulijevo. Čekam vas u obliku 2,5 metarskog spomenika podignutog zaslugom dugovječnog vodnjanskog župnika Marijana Jelenića. Moje ime je Giuseppe del Ton. Svoj sam životni put završio u Vatikanu, no svijet sam ugledao Vodnjanu kojem danas puno značim. Bio sam svećenik, po mnogočemu poseban. Vjerujem da će vas zadiviti činjenica da sam bio suradnik čak šestorice papa i da sam kao stručnjak za klasične jezike Državnog tajništva Svete stolice kontrolirao sve važnije službene latinske isprave od 1932. – 1978. godine. Osim što sam predavao na Papinskom lateranskom sveučilištu i institutu Augustineum, Papa Pavao VI imenovao me apostolskim protonotarom s pravom prebivališta u Vatikanu. Do kraja života pripadao sam Porečko-pulskoj biskupiji u kojoj sam i postao svećenik. Znajte i to da sam pisao pjesme na latinskom i grčkom, prevodio tekstove crkvenih otaca, a tko zna, možda se negdje jednom pronađe moj igrokaz o porečkom mučeniku sv. Mauru koji se zametnuo još u rukopisu.
VENERIO TREVISAN – TKALAC I TAPETAR KOJI JE OSLIKAVAO VODNJANSKE CRKVE
Potječem iz tkalačke obitelji pa nije nimalo neobično što sam postao vješti tkalac i tapetar. Moje je ime Venerio Trevisan, a Vodnjan me pamti po onome u čemu sam najviše uživao – po slikanju. Imao sam sreće da se u naš Vodnjan doselio veronski slikar Gaetano Gressler kako bi oslikao novu župnu crkvu. Nakon dovoljno sati poduke, odvažio sam se na prvi slikarski posao, popravak oštećene pale na oltaru crkve sv. Ane. Priznajem, imao sam malu tremu, no ona se uskoro izgubila jer sam sljedećih 40 godina izradio mnogobrojne sakralne slike za različite naručitelje u Istri. Naravno, najveći broj mojih djela nalazi se u brojnim crkvama Vodnjanštine, a sva sam pažljivo potpisivao.
BARTOLOMEO BIASOLETTO – LJEKARNIK, BOTANIČAR I OSNIVAČ TRŠĆANSKOG BOTANIČKOG VRTA
Moje je ime Bartolomeo Biasoletto, pronaći ćete ga na jednoj od vodnjanskih ulica. Kao rođeni Vodnjanac, odmalena sam se zaljubio u čarobni svijet biljaka pa me Vodnjan pamti kao ljekarnika, botaničara i prirodoslovca. Svoj zanimljivi put započeo sam kao ljekarnik u Vodnjanu i Rijeci, no kad sam preuzeo tršćansku ljekarnu Orso Nero krenuo sam u prirodoslovna istraživanja koja su me dovela do moje najveće ljubavi – botanike.
Istraživao sam, putovao, surađivao sa znamenitim imenima, objavljivao u časopisima, čak sam bio i vodič saskom kralju prilikom njegovih posjeta Jadranu. Također, inicirao sam utemeljenje farmaceutskog društva u Trstu i osnovao tršćanski botanički vrt – sjetite me se ako tamo navratite. Ne čudi stoga da sam na kraju postao članom nekoliko akademija! Puno snage potrošio sam na borbu protiv kolere, no ona me ipak nadjačala i donijela veliku tugu jer mi je oduzela suprugu i dijete.
GIOVANNI ANDREA DALLA ZONCA – NAČELNIK VODNJANA FASCINIRAN VODNJANSKIM GOVOROM
U prošlosti smo bili ugledni talijanski plemići koji su iz Bergama prešli u Veneciju pa Padovu, a grana iz koje potječem je u 18. stoljeću prešla u Vodnjan u kojem sam se rodio. Moje ime je Giovanni Andrea Dalla Zonca, moje ime nosi jedna ulica, na mojoj rodnoj kući pronaći ćete spomen ploču. A čime sam to zaslužio? U nekoliko navrata bio sam načelnik Vodnjana i trudio sam se unaprijediti svakodnevni život Vodnjanaca. No moja fascinacija je zapravo bio jezik pa sam od 1841. sustavno prikupljao gradivo za vodnjansko-talijanski i talijansko-vodnjanski rječnik. Kao i neki drugi moji tekstovi, ostao je u rukopisu i objavljen je tek puno kasnije, čak 121 godinu nakon moje smrti! Unatoč tome što nisam bio školovani lingvist, vjerujem da sam napravio dobre temelje za proučavanje vodnjanskog govora i romanskih jezičnih slojeva. Kažu da sam bio dragocjen izvor podataka o Istri i arheološkim nalazima Vodnjanštine svojim suvremenicima, a vi provjerite je li to istina.
ANTONIO SMAREGLIA – SKLADATELJ OPERE “NOZZE ISTRIANE” INSPIRIRANE VODNJANOM
Iako sam počeo studirati prirodne znanosti, zov glazbe bio je jači pa sam postao skladatelj. Zovem se Antonio Smareglia i cijeli život sam posvetio skladanju opera i promišljanju kako pomaknuti granice glazbe u kazalištu. Nisam rođeni Vodnjanac, rodio sam se u obližnjoj Puli, no korijeni po očevoj strani pripadaju Vodnjanu. Nakon boravka i rada u Italiji i Beču, u svoju se Istru vraćam 1894. godine, a već godinu kasnije pišem operu Istarska svadba (Nozze Istriane).
Libretist Luigi Illica predložio mi je da sadržaj bude vezan uz Vodnjan i njegovu tradiciju što sam prihvatio i stvorio svoju najizvođeniju operu. Vjerujem da to Vodnjanci i dandanas s ponosom ističu. Karijera me potom vratila u Trst gdje sam se posvetio stvaranju novog pravca nazvanog “kazalište poezije”. Iako se moja progresivnost nije uvijek sviđala talijanskoj publici, ipak sam u toj zemlji stvorio neka svoja najbolja djela i to slijep! Neuspjela operacija stajala me vida, no ja nisam odustao od glazbe. Diktirao sam svoje partiture svojim sinovima i učenicima surađujući s velikanima poput Toscaninija, Lehára, Straussa i Jamesa Joycea.
ANGELO CECON – DOBROTVOR ČIJI JE IMETAK VODNJANU DONIO BOLNICU I ŠKOLU
Moje je ime Angelo Cecon, Vodnjanci me pamte kao velikog dobrotvora što će vas, nadam se, potaknuti da potražite moju ulicu šećući kroz Vodnjan. Moji su preci u Italiji, točnije Karniji bili bogati zemljoposjednici, a preseljenjem u Vodnjan s nama se preselilo i naše bogatstvo.
Život mi je donio veliku bol, moj sin i nasljednik prerano je izgubio život pa sam odlučio da Vodnjan bude nasljednik cijelog mog imetka. A kako je on potrošen? Mnogo godina poslije moje smrti nastala je Poljoprivredna škola Zaklade Cecon (Scuola Agraria di Fondazione Cecon) koja je kao javna škola pod nazivom Scuola di avviamento professionale al lavoro di tipo agrario djelovala do 1945. godine.
Također, odredio sam da rentom sv. Roka, kojemu sam zaviještao svoju zemlju, bude ustanovljena Zakladna bolnica Cecon (Ospedale di Fondazione Cecon). Otvorena je 1893. i godinama je služila kao starački dom, a u današnje vrijeme u njoj je smješten centar za osobe s posebnim potrebama.
TOMASO SOTTO CORONA – NAJVEĆI UZGAJIVAČ DUDOVOG SVILCA U ISTRI
Moje ime je poznato u cijeloj Istri, zovem se Tomaso Sotto Corona i potječem iz obitelji koja je u 19. stoljeću bila najveći uzgajivač dudova svilca u Istri. U Vodnjan smo doselili iz Italije kad mi je bilo trinaest godina. Čim sam preuzeo obiteljski posao, vrlo brzo otvorio sam u vodnjanskoj vili Francesca veliki pogon za preradu svilca.
Poticao sam uzgoj murvi jer sam smatrao da im Istra klimatski jako odgovara. Murve koje ćete sresti na putu prema vodnjanskoj željezničkoj postaji posadio sam upravo ja uvjeren da bismo se svilcem uveliko mogli suprotstaviti tadašnjoj ekonomskoj krizi. Zasigurno će vam biti zanimljiv podatak da je u dvadeset i četiri pučke škole uzgoj svilca 1870. godine bio obveznim predmetom poduke. Moji napori da populariziram svilogojstvo potaknuli su me da nagrađujem uspješne uzgajivače, ali i da napišem knjižicu Cure pratiche racomandate da T. Sotto Corona a Dignano agli allevatori di bachi a bozzolo giallo (Praktični savjeti uzgajivačima dudova svilca). Aktivno sam sudjelovao na međunarodnim kongresima svilara, bio sam član svih uglednih istarskih udruga, pa i Gospodarske komore. Iako su slavni istarski dani svilogojstva davno okončani, vrijedi zapamtiti da je godine 1879. Istra proizvodila nešto više od 123.500 čahura dudovog svilca i to ponajviše mojom zaslugom!
DOMENICO RISMONDO – UČITELJ, RAVNATELJ I STRASTVENI LJUBITELJ STARINA
Iako sam rođen u Rovinju, bio sam veliki ljubitelj vodnjanske povijesti pa je red da me ona i zapamti. Ime mi je Domenico Rismondo, bio sam dugogodišnji učitelj i ravnatelj vodnjanske Osnovne škole, a u više navrata i član gradske uprave. Vrijedno sam istraživao vodnjansku povijest i sve što sam sakupio objedinio sam u djelu Dignano d’Istria nei ricordi (Sjećanja na Vodnjan) objavljenom 1937. godine. Svim znanstvenicima koji su slijedili moj put moje je djelo itekako olakšalo proučavanje vodnjanske povijesti i običaja. Posebno sam uživao prateći glasovite arheologe u potrazi za ostacima iz rimskog doba na našem području. Iznimno me ponosnim čini što se za mene i danas govori da sam pridonio otkrivanju banjolske bazilike Svetog Mihovila i nekoliko antičkih grobova duž takozvane “Rimske ceste” koja još uvijek spaja Vodnjan i Pulu.
Velika je šteta da ne postoji dokaz o još jednom mom pothvatu. Naime, pokrenuo sam osnivanje vodnjanskog lapidarija koji je svečano otvoren 1927. godine. Nalazio se pokraj bivšeg samostana sv. Josipa u kojem se prikupljala povijesna građa iz bizantskog i rimskog doba iz seoskih područja i ruševina pojedinih vodnjanskih crkava. Danas u Vodnjanu nema više tragova navedene zbirke, no moje se ime i dalje pamti!
POZNATI VODNJANCI I POVIJESNE ATRAKCIJE U PROŠIRENOJ STVARNOSTI (AR)
Napomenimo za kraj da neka sada vama već poznata lica poput Antonija Smareglije, Pietra Marchesija i Erminija Vojvode, možete posjetom Vodnjanu upoznati kroz proširenu stvarnost (AR) korištenjem QR kodova. Osim susreta s poznatim Vodnjancima, Turistička zajednica grada Vodnjana omogućila je posjetiteljima da na taj način zavire u nekadašnji srednjovjekovni kaštel koji se nalazio na današnjem glavnom trgu te da upoznaju likove iz priča i legendi objedinjenih u prvom vodnjanskom stripu “Vodnjanske štorijice”. Ljubitelji lutanja uz more kroz proširenu stvarnost mogu pak razgledati nekoliko predmeta pronađenih na Dragoneri, vrijednom arheološkom nalazištu na Vodnjanštine.
Izvori: istrapedia.hr, monografija “Vodnjan-Dignano – grad priča”
Autori fotografija: Digitalna zbirka Alda Klimana, istarski.hr, Ana Lorencin, Danilo Dragosavac, Loris Zupanc, Aljaž Kern, Denis Mirković te fotografije iz monografije “La pittura e il tempo dell’istriano Pietro Marchesi 1862 – 1929”
 šetnji Vodnjanom zapazit ćete imena trgova i ulica, pred vašim očima nizat će se nepoznata prezimena Smareglia, Dalla Zonca, Cecon, Biasoletto...){kind=link}