Kako sjaji goransko Došašće ilitiga svijeća prva..

I tak’, počelo je. Upaljene su lampice diljem Hrvatske, a tisuće europskih i svjetskih turista sjatile su se prema našem glavnom gradu. Da se razumijemo, ja jako volim Advent u Zagrebu i jako volim sve ono što on predstavlja , ali i način na koji predstavlja ovaj mali i čarobni komadić Zemlje.

Volim miris kuhanog vina dok mi se lede prsti i zamusano lice od senfa s domaće kobasice. Volim vidjeti skupine tih istih turista kako se već po tko zna koji put ove godine dive mojoj Domovini. Volim još puno toga vezanog uz blještavi Advent. No bez obzira na sve te senzacije, nešto mi ostaje nepotpuno.

Već dugo čeznem za osjećajem koji sam imala kao djevojčica u malom slavonskom selu, skačući po snijegu nakon mise zornice. Iako se na zornicu budim i dalje, ne ćutim ovo vrijeme kao nekad. Kada se taj osjećaj izgubio?
Kada su mi važnije postale blještave lampice i večernji program od onog čistog prosinačkog jutra? Kada je moje Došašće postalo samo blještavi Advent?

Ne znam kako, ali nekoliko dana prije ovog vikenda došla sam na ideju da pokušam upoznati razne krajeve Hrvatske kroz njihovu adventsku priču. Svjesna toga da sam se nekoliko mjeseci prekasno sjetila super ideje zbrojila sam što sve imam i nemam. Pred nama su 4 vikenda, 4 hrvatske regije, bez plana i programa. Iako matematika nije na mojoj strani, to u mojoj glavi uopće ne zvuči loše. Započela sam potragu za izgubljenim Došašćem iz djetinjstva kako jedino i najbolje znam- landranjem. Razglednice su upalile svoju prvu ovogodišnju svijeću, svijeću nade u Gorskom kotaru i rado ću to podijeliti s vama.

Miris zime u Lokvama

Zima u Gorskom kotaru je svakako posebna. Zapravo, svako godišnje doba je ovdje posebno, ali zima… Čovječe, zima je kraljica među godišnjim dobima u Gorskom kotaru. Lokvarsko jezero bilo je potpuno mirno i spokojno s blagom bjelinom Risnjaka u daljini (kojem se, jednako kao i mi, i Ruf divio).

Tek gdje koji zaleđeni slapić odavao je prosinac na kalendaru. I bez obzira na to što nije bilo snijega niti snažnog vjetra, njuškice su nam dobro osjetile miris kraljice Zime. Ručak kod naše domaćice, tete Vide, također je, baš kako treba podsjećao na zimu. Ona nam je ispričala kako svaki dio Gorskog kotara ima neke drugačije običaje, a njoj se u sjećanje utisnuo miris jelke okićene jabukama i orasima, makovnjače i, u nedostatku oraha, improvizirane orahnjače. Prisjetila se i vremena kada se u komunističkom režimu, Došašće moralo skrivati.
U toplini doma jedne bake Goranke uživali smo gotovo cijeli dan, a ovaj predivan osjećaj informacijama je upotpunio Erik, povjesničar iz Brod Moravica, kako bi mogli Došašće u Gorskom kotaru imati u više dimenzija, iskustveno i informativno, danas i nekoliko koraka u prošlosti.

Goranska adventska tradicija

I dok sam dosta običaja svog kraja prepoznala u ovim goranskim, kao što su mise zornice, obilazak sv.Nikole i Krampusa, sadnja pšenice na sv. Luciju i kićenje jelke na sam Badnjak, iz Erikovog izvještaja doznala sam za puno novih i do sad neotkrivenih tradicija. Kakav Vakula, kakve vremenske prognoze u moravičkom kraju se na sv.Luciju radio kalendar koji je prognozirao vremenske prigode za svaki mjesec naredne godine. Npr., ako je na sv. Luciju lijepo vrijeme, takav će biti siječanj, i tako svaki sljedeći dan do Božića predstavlja po jedan mjesec. Ove ću godine sigurno iskušati ovu metodu i provjeriti kakvi su Gorani prognostičari.

I kao kod tete Vide, u Brod Moravicama se jelka kitila jabukama, orasima i kolačima. Posebno mi je zanimljivo da se uz jaslice, pod jelku stavljao kruh “župnik” koji se mogao papati tek na blagdan Sveta tri kralja nakon godišnjeg blagoslova kuća. Erik kaže da je “župnik” bio toliko tvrd sa se morao umakati u čaj.
Dok na današnjim Adventima mesnate kobasice jedemo svaki dan, u Brod Moravicama one su se jele tek nakon mise polnoćke. Zapravo, možda je baš to odgovor koji tražim, Došašće u skromnosti kako bi mogli u obilju slaviti Božić. No, uz to sve blještavilo to je gotovo nemoguće.
I dok nas je Erik vodio kroz neka prošla vremena, mi smo skoknuli u goransko blještavilo danas.

Delnička adventska bajka

Danas bliješti i Gorski kotar. I baš je lijepo. Delnička adventska bajka smjestila se u Selu Bake Mraz, u centru grada, i u Lovačkom domu Delnice do kojeg možete doći veselim Krampus expressom.

Mi nažalost nismo uspjeli uhvatiti vlakić, no svakako se ove zime planiramo ponovno uputiti i probati toliko hvaljeni wildburger.  I eto, tu smo mi upalili našu prvu svijeću, svijeću nade. Uz prigodan, ali doista prigodan program upaljena je prva svijeća, a sa stanovnicima Delnica smo, uz podsjećanje na prave vrijednosti mogli uživati u divnoj glazbi, mirisnim kobasicama i fritulama i toplom kuhanom vinu. Slama oko logorske vatre uz koju se možeš bezbrižno ušuškati uz  lijepo ukrašeni trg (s predivnim izrezbarenim drvima, kako ovom kraju i priliči), i pozornicu prikazali su nam pravi omjer skromnog Došašća u iščekivanju onog najboljeg i ovog blještavog i sjajnog Adventa koji čitav prosinac predstavlja kao vrhunac godine.

I stvarno, nisam ovo shvaćala dok Erik nije sa mnom podijelio dio svoje tradicije.

Moram priznati da mi se sviđa ono što sam shvatila. Potrebna je mjera između ovog blještavog, svjetovnog Adventa koji pobuđuje sva naša osjetila i onog duhovnog koji ogoljuje našu dušu i priprema je za pravi vrhunac, krunu godine. A baš je takav Gorski kotar, s jedne strane isprepleten svim mogućim senzacijama i blještavilom, a s druge strane surov i težak.
I dok već treći dan tinja svijeća nade, u iščekivanju novog vikenda…

Zagrljaje šalju Dora i Razglednice  

Instagram Dorine razglednice

Objava Potraga za izgubljenim Došašćem iz djetinjstva pojavila se prvi puta na ExploreCroatia.

Ona strana otoka, strana otoka moje prabake Ljubice, strana legendarnog Olivera, strana plodnog polja, maslina, vina i prirodnih fenomena. Razglednice vas, potpuno besplatno, vode na još jedan korčulanski đir…

I dok nam jesen uzima maha, moje misli šetaju korčulanskim valama. Bez obzira na mali milijun obaveza koje su u neprestanoj odgodi, nema boljeg trenutka za suncem okupanu Razglednicu, od jedne prohladne i na kišu mirišljave  jeseni.
Ona strana otoka, strana otoka moje prabake Ljubice, strana legendarnog Olivera, strana plodnog polja, maslina, vina i prirodnih fenomena. Razglednice vas, potpuno besplatno, vode na još jedan korčulanski đir  .

Posebni rezervat prirode Kočje

Od strane prvih grčkih koraka do one strane otoka koja nam je u fokusu današnje Razglednice put nije i neće biti uobičajen ukoliko s puta skrenete do ovog prirodnog fenomena. Kao ni za hrpu drugih stvari u Hrvatskoj, za Kočje nikada nismo čuli. Tek kroz slučajni razgovor s našim domaćinima saznali smo za ovu neobičnu posebitost nedaleko od mjesta Žrnovo. Iako je to nažalost uobičajeno, ja se još uvijek pitam zašto put do Kočja nije posebno istaknut? Bez obzira na veliku volju i mi smo gotovo odustali, no molim vas nemojte. Usred mediteranske vegetacije, nakon prolaska kroz ogoljeno drveće, dočekat će vas čitav novi svijet. Prave prirodne skulpture, velike stijene i mahovina ostavljaju dojam parka Golubinjak u malom. Moramo biti svjesni da je ova vegetacija nevjerojatna sama po sebi, no kada zaživi u jednoj, za nju, potpuno neprirodnoj klimi možemo ju slobodno zvati čudesnom. Slikovito, to bi bilo kao da usred Zagreba, tek tako izraste nekoliko stabala mandarina.

Blato na Korčuli

Svi moji vrtirepski geni i sva ljubav prema landranju potiče iz ovog mjesta. Barem mi tako kažu. Moja želja za upoznavanjem Korčule dobrim dijelom proizlazi iz činjenice da je na njoj odrastala moja, zauvijek Korčulanka, prabaka Ljubica, a za koju kažu da sam joj slika i prilika. Ali, bez obzira na dozu posebnosti koju Blato zbog toga ima, doista je vrijedno posjetiti i upoznati ovo mjesto u unutrašnjosti otoka.

Nekada kao izvor života i bogatstva, Blato je bilo najveće mjesto na otoku.
Zahvaljujući plodnom Blatskom polju, rađali su brojni vinogradi i proizvodilo se nadaleko poznato vrhunsko vino. 1921. godine, nažalost, nastupa bolest vinove loze i dolazi do masovnog iseljavanja stanovništva. Iako domaće stanovništvo napominje kako se, od te tragedije, mjesto nikada nije oporavilo, moram priznati da me se baš živahnost mjesta posebno dojmila. I ne mogu niti zamisliti kako je tek pred jedno cijelo stoljeće bilo. Zapravo, djelomično mogu. I to zahvaljujući obitelji Barilo koja velikom etno zbirkom stare i ponosne blatske dane održava još uvijek živima.

Impresivan je trud, ali i ljubav, koji su uloženi i utkani u svaku i jednu stvarčicu u prostorijama malog obiteljskog muzeja. Kako bi doista osjetili duh starina, domaćini su se potrudili osigurati vodstvo kojim oživljavaju ljude na fotografijama, a stvarima vraćaju njihovu funkciju.  Na fotki dolje, samo maleni dio zbirke:

Osim ove bogate povijesti, posebno nas se dojmilo svetište bl. Marije Propetog Isusa Petković. Kapelica u kojoj je izložen sarkofag blaženice u svojoj potpuno jednostavnosti pruža predivan osjećaj spokoja. Kada to spojite s veoma atraktivnim muzejem po kojem će vas, besplatno, provesti vesela i ljubazna djevojka, a u kojem imate priliku naučiti o nevjerojatnim događajima iz života blažene Marije, sigurna sam da će dojam biti impresivan. Svakako preporučam posjet prekrasnoj župnoj crkvi Svih Svetih koja osim prekrasnog interijera ima doista poseban eksterijer. Ovdje vas također čeka vodič koji će vas naučiti mnogim zanimljivostima koje ja ovdje neću otkriti, jer, ako otkrijem baš sve, neće biti tako slatko kada posjetite Blato. 

Prošetajte Zlinjem, popijte kavu, pojedite slatkač. Doživite Blato, obećajem, bit će predivno!

Vela Luka

Na samom kraju one strane otoka smjestilo se mjesto koje je tih dana bilo posebno spokojno. Posljednji put u nju je uplovio veliki Oliver. Vjerojatno se nikada više i nikada sjetnije nije pjevalo “…Vela Luku mala ne zaboravi..”

I iako je ovo primarno lučko mjesto, kao glavna spona otoka sa Splitom, Vela Luka skriva još ponešto impresivnih zanimljivosti zbog kojih zaslužuje mjesto u najljepšim kutcima sjećanja. Zapravo, najveći biser kojeg skriva, vrijedan više nego jedne Razglednice, je Vela spila, spilja smještena na obroncima brda Pinski rat iznad Vele Luke. Prije nego dođete do spilje oduševit će vas pogled na velolučki zaljev koji je stvarno preeedivan, mogu tek zamisliti kako tek izgleda iz zraka.
A onda spilja. I dok u svjetskoj arheološkoj zajednici ima veliki značaj, čini mi se da u našoj javnosti nije dobila zasluženu rubriku i mjesto. Ova impresivna i doista ogroooomna spilja skriva tajne važne za korčulansko područje, ali i za čovječanstvo općenito. Zanimljivo je da tijekom cijele godine traju arheološka istraživanja s brojnim novim saznanjima.

Nas je na spilju, nažalost, uputio tek jedan slabo uočljiv plakat. Da nismo toliko željni landra ništa nas nažalost ne bi uputilo na jedinstvenost ovog fenomena. Da bi spilju posjetili morat ćete izdvojiti simboličnih 15 kn, a s istom ulaznicom možete posjetiti i gradski muzej u kojem možete više saznati o prapovijesnim vremenima i razvoju života na otoku.

Kada ste već ovdje, nemojte propustiti priliku posjetiti mjesto o kojem sam na početku pisala. Impresivno je koliko čovjek može živjeti i nakon što se svijet o njega oprosti  .
I da, Vela Luka doista je operativno mjesto za Korčulu i u nju će vas dovesti znatiželja ili potreba za trajektom, no sigurna sam da ćete zastati i osjetiti da doista ima nešto u ovoj opjevanoj vali.

Evo nas na kraju druge strane otoka. Pogled nas sada baca na najmlađi hrvatski park prirode – Lastovo. Na jedno od najljepših mjesta s kojih su Razglednice poslane.
Sljedeća Razglednica krenut će s Lastova, preko Proizda pa sve do Badije. O kako će to lijep put biti! Kako sam ovu Razglednicu počela pisati kada je lišće tek požutjelo, a dovršavam ju kada je jesen u punom jeku, a drveće je ogoljeno, možda nam posljednji dio korčulanske štorije bude pod snježnim pokrivačem. Ali i ako bude tako, bit će to dobar način za ugrijati jednu hladnu zimu, dobar način za okopnjeti led s naših ljetnih sjećanja.

Do novih (nadam se što skorijih slova) zagrljaje šalju

Dora i Razglednice 

Objava Korkyra Melania crni biser Jadrana – iliti s one strane otoka pojavila se prvi puta na ExploreCroatia.

Ovih dana Instagram i Facebook bombardirani su objavama s očitom porukom – ljeto će svima nedostajati i prebrzo je prošlo. I dok zbrajam ljepote kojih nam se duša nauživala moram priznati da u meni žala nema. Ne zbog lošeg ljeta, već zbog činjenice da ova Razglednica u nastajanju ostavlja dio ljeta u našem domu, a srce se veseli novim (Velim) lukama koje nas s nestrpljenjem očekuju. 

Iako je i naš boravak na Korčuli proletio brzinom japanskog vlaka, ovaj poseban otok napunio je našu riznicu sjećanja iz koje krademo trenutke koji ljeto produžuju do neke nove avanture. I dok ovo čitaš, tvojoj kući lete nove Razglednice, meni za sjećanje, a tebi za inspiraciju… 

Lumbarda

Punih 7 dana naš kofer je boravio u ovom predivnom korčulanskom mjestu. Kofer kažem, jer smo mi (osim po noći) Lumbardi posvetili jednako vremena kao i drugim landranjima o kojima ćete u nastavku čitati. Lumbarda je drugo najstarije obalno mjesto na otoku, a priče kažu da je njen Rt Ražnjić prvo što su, po dolasku na otok, Grci ugledali. Nauživali su se bome jer je krš rta doista filmski i netaknut, a danas ga krasi samo predivan osamljeni svjetionik. Na njega smo doslovce nabasali (kako to obično biva) prolazeći jednu od (brojnih) šetnica duž obale i šumskih predjela.

Divno je što ih zbog obilja hlada možete prehodati bez obzira na razinu žive u termometru. Jedini problem nastat će ako (baš kao i ja) budete vidjeli 77 zmija pri svakom zvuku u raslinju. E tako, u tom trenutku razina stresa vašeg suputnika mogla bi doseći živinu, a za sve indikacije i nuspojave neka se obrati Borni, jer je čovjek sa mnom diplomirao na ovu temu.
 No dosta bi bilo mog blebetanja, poanta napisanog je da Lumbarda, osim mora, ima još podosta prirodnih ljepota za pohvaliti se. Također, u potrazi za najljepšim korčulanskim plažama sigurno će vas netko uputiti u Lumbardu s najpoznatijom dugom, pješčanom i plitkom plažom Pržina koja je okružena hladom s jedne i stijenama s druge strane. Šetajući tako od Pržine prema mjestu prolaziš brojnim vinogradima i maslinicima kojima je, baš kao i na cijelom otoku, sve podređeno. Kad kažem sve, tako i mislim. I turizam i turisti i zarada. Pogled na staru jezgru iz ove perspektive je neprocjenjiv, a ovaj prizor u suton savršeno oslikava Lumbardu u jednom trenutku. 

Sama stara jezgra prepuna je zaštićene kulturne materijalne baštine, no dok u većini mjesta ona predstavlja povijest, ovdje živi sadašnjost. I baš kao prije 100, 200, 300 ili koliko već godina ovdje se odvija život. Istovremeno, sve se čini sasvim neopterećeno svim što se u međuvremenu izdogađalo. I to je najveća posebitost Lumbarde. 
U svojoj skromnosti i dalje privlači poglede, ali dovoljno sebično čuva ono najbolje za svoje ljude.  Da ne bi bilo kako je ovdje turizam mrtav (daleko od toga), ovdje možete jako dobro, u vinarijama, popiti (Grk ) i u konobama pojesti.  Jako fino smo papali u super obiteljskoj i prijateljskoj pizzeriji Torkul, a s ovim ćemo se oprostiti od Lumbarde uz želju da u Torkulu opet nekad tako fino pojedemo… 

Korčula

Čula sam negdje da je stari grad Korčula Dubrovnik u malom, a s obzirom na to da pri jedinom posjetu biseru Jadrana svijet nisam gledala ovim očima, kroz 2 tjedna idemo provjeriti je li to doista tako. Kako god bilo, jedno je sigurno – Korčula je FAMOZNA.

Toliko ljepote i povijesti na jednom mjestu ne pamtim kada sam vidjela. Čini mi se da je i Borna bio u transu jer mi niti jednom nije žugao zbog ajmefotkaj prohtjeva,  (vjerujte to se ne događa često). Cijeli stari grad obići ćete veoma brzo i zato se potrudite ne propustiti niti jednu uličicu i kutić jer vrijedi svakog zastajkivanja i pogleda.
Svakako se popnite na zvonik katedrale svetog Marka, a preporučujem vam vrijeme pred zalazak sunca jer osim što je tada najposebnije, to je možda i najljepši zalazak koji ćete vidjeti u životu. 25 kn, tolika je cijena neprocjenjivog pogleda (toliko ćete platiti uspon uskim i strmim stepenicama zvonika).

Katedrala navodno ima i prekrasnu riznicu (a za ulazak u nju trebat će vam isto toliko kuna), no mi je nažalost nismo mogli posjetiti jer je u tom trenu već bila zatvorena. Svakako očekujem da će uskoro netko od vas ići, pa ćemo imati izvještaj .
S vanjske strane zidina niz je restorančića s predivnim pogledom na Pelješac. I dok ljudi uglavnom misle da su mjesta ondje rezervirana samo za one više platežne moći, to nije tako. Istina, zaredali su se ovdje skupi i elitni restorani, ali sasvim je dovoljno i onih s tek nešto višim cijenama. U konačnici, uvijek možete (kao i mi) samo pojesti slatkač na zidinama i uživati u trenutku i posebnosti. 
Ono što je mene oborilo s nogu nisu predivne zidine, ulice niti apsolutno predivan pogled sa zvonika. Upornost i volja za očuvanjem kulturne baštine putem viteške igre Moreška izazvali su meni najveće poštovanje i divljenje. Predstava traje oko 45 minuta, a za nju ćete morati izdvojiti 100 kn. Vjerujte mi, to će biti jedni od kvalitetnije utrošenih kuna u životu. Realno je da nema tog koncerta niti folklora s kojim se ova izvedba može usporediti. Cjelokupan dojam upotpunjuje činjenica da se sve odvija unutar starogradskih zidina s live izvedbom orkestra. A kad otkrijete i povijesni kontekst u kojem su Korčulani, iako se nekada izvodila po cijelom Mediteranu, Morešku spasili od izumiranja onda brzo shvatite da ju morate doživjeti kako bi duh Korčule i Korčulana u potpunosti osjetili. 

Kada bih o ljepoti Korčule govorila kao o najfinijem kolaču, povijest ovog grada bila bi srž i glavni sastojak, a neumorni i ponosni Korčulani dio koji sve sastojke vežu i sjedinjuju. 
A onaj tajni sastojak? Neobično umjeren i šarmantan spoj luksuza s jedne i svakodnevnog i uobičajenog života s druge strane. Korčula u svemu tome ostaje skromna i ne prenapučena,  a mjesta ovdje ima za svakoga. 

Zakoračili ste s nama u našu korčulansku štoriju koja, nadam se, kroz nekoliko dana dobiva svoj nastavak. Mene je nekoliko sati provedenih u sastavljanju ovih rečenica samo uvjerilo da žala za ljetom ne treba biti. Treba se sjećati i pamtiti. Ali kada bih baš mogla vratiti komadić ljeta 2018., to ne bi bilo s Korčule. Bio bi to 16. srpanj i djelić galame i gužve s Trga bana Jelačića…

Zagrljaje šalju Dora i Razglednice!

Posjetite Dorin Instagram

Objava Korkyra Melania, Crni biser Jadrana iliti što su Grci prvo vidjeli pojavila se prvi puta na ExploreCroatia.

Sve što sam o Zagorju kao dijete znala moglo se svesti na tri riječi- Trakošćan, bregi i Krapina.
O bregima se pjevalo, a na školskim izletima redovito se pohađali Trakošćan i krapinski pračovjek.
Od tih ranih školskih dana puno sam toga čula i brzo mi je postalo jasno da bregi skrivaju puno više no što mislim, ali računajući si na blizinu i neposrednost uvijek sam si govorila da to sve stignem.
Prioritet je, mislila sam, ono dalje i “egzotičnije”. Očito je da pojma nisam imala koliko egzotično Hrvatsko Zagorje može biti.
I sasvim slučajno, proljetasti siječanj otvorili smo otkrivanjem brega i njihovih dvoraca, a samo nekoliko vikenda iza vratili smo se Zagorju omotanom snježnim pokrivačem. Postalo mi je jasno da sam upoznala dva lica zime jednog kraja i odlučila pustiti Razglednicama da vam ih približe. 

Da budem iskrena, strašno sam htjela snijeg i proljeće na početku godine nikako mi nije odgovaralo. Gledajući nevjerojatne fotke bijelih Lokvi, odluka je pala da se zima traži u Gorskom kotaru. No proljeće se nije dalo i dan prije shvatili smo da po snijeg kasnimo.
E to sam nekako preboljela, ali da landranje potpuno otkažem, to bi bome jako teško. Tako smo, zajedno s dragim nam Barišićima (samo što nisu), uz brzu promjenu plana odlučili krenuti prema Zagorju, točnije prema Velikom Taboru i dvorcu Oršić u Gornjoj Stubici.
Zašto? Zato što nam je bilo svejedno, Zagorja smo malo poznavali, a sve nas je zanimalo.
Sada ga samo malo više znamo, ali nas puno, puno više zanima ? .

Veliki Tabor

Do Velikog Tabora je stvarno gušt voziti se i baš mi je odgovarao onaj zagorski osjećaj koji dobiješ već pri prvim goricama. Stvarno ne znam kako još ne postoji “zagorsko stanje uma”, ali definitivno bi taj izraz valjalo uvesti.
Prilaz i prizor šumovitog brijega s kojeg proviruje bijeli dvorac su, doista idilični. Ono što mi se posebno sviđa kod Velikog Tabora je činjenica da je oko njega sve ostalo nekako divlje i domaće.

Sama unutrašnjost dvorca je stvarno predivna i baš bi bilo fora napraviti neke dane živih prikaza kako je nekada život u dvorcu izgledao (ako sam ja samo nedovoljno informirana, javite!!).
Ako ste ljubitelj povijesti i umjetnosti sigurno će vam se svidjeti izložbe portreta, dokumenata i osobnih stvari plemićkih obitelji. Za romantičare tu je tragična ljubavna priča Veronike Desinićke, koju, ukoliko niste čuli, neću ispričati. Odite u  Veliki Tabor, sve vam lijepo piše. Prekrasni pogledi na zagorske brege koji se pružaju iz dvorca i njegove okolice, ali i preslatki foto kutići unutar zidina pravi su mamac za sve ljubitelje dobrih fotografija.
Možemo zaključiti, Veliki Tabor nudi za svakog ponešto, sigurna sam da ukoliko već ovog vikenda krenete, nećete biti razočarani.

Ako vam je pak to sve malo, nedaleko od Velikog Tabora u mjestu Desinić nalazi se seoski turizam Grešna gorica. Pravim zagorskim kutkom provest će vas veseli dvojac Walter i Lujza, pas i mačka koji su dokaz da prijateljstvo nema granica. Kada kažem da će vas provesti, doista tako i mislim. Vodit će vas po imanju, te na koncu dopratiti do restorana u kojem se definitivno isplati probati pokoji specijalitet. Obiteljska i topla atmosfera su sigurno jedan od razloga što je gotovo svaki stol te subote bio rezerviran i zapravo mogu reći kako smo bili sretnici uhvatiti svoje mjesto.

Dvorac Oršić i Muzej seljačkih buna

Moram priznati, kada smo došli pred dvorac, nismo bili tako impresionirani kao pri prilasku Velikom Taboru.
Dvorac nije tako idiličan, a pogled ne pruža onoliko koliko smo dobili netom prije.
Nigdje nije bilo naznačeno što u Muzeju možemo vidjeti, pa smo gotovo odustali.
Kad kažem gotovo, odustali smo nas troje, a Borna je i pod cijenu velikog stresa odlučio ući u Muzej.
I Bogu hvala da je tako jer je Muzej seljačkih buna jedan od najboljih i najkvalitetnijih muzeja u kojima sam bila.
Potpuni pregled feudalnog Zagorja istovremeno je edukativan, zabavan i impresivan.
Digitalizacija stalnog postava donijela je dozu suvremenog u toliko povijesti, a niti malo je nije narušila. Odvesti djecu u Muzej seljačkih buna, uz dobro vodstvo, sigurna sam da je pravi recept za usvajanje nastavnog gradiva.
Osim toga, mislim da mi je ondje postalo jasno koliko je Zagorje više od svega što sam o njemu do tad znala i ako barem jedan nastavnik povijesti bude ovom Razglednicom potaknut organizirati izlet u Gornju Stubicu, smatrati ću svoj naum u potpunosti ispunjenim!

O  putovanjima Lijepom Našom, čitajte na zanimljivom blogu naše suradnice Dore Marinić na stranici: Dorine razglednice

Instagram 

Objava Dva lica zime u Hrvatskom Zagorju – nova Dorina razglednica pojavila se prvi puta na ExploreCroatia.

Kako ste mogli shvatiti iz ranijih postova, otkad znam za sebe, bila sam pinklecnarameiajmo djevojčica, djevojka, a sad i (uskoro) žena. Prvi veći izdatak za putovanje napravila sam nakon 2.godine faksa kada sam plaće sa sezone uložila u plaćanja po Parizu.
Koliko me je samo tada moj dida naživcirao s izjavom: “Jesi bila u Čabru ikad? Dao bi ja tebi Pariz kad ni vlastitu zemlju ne poznaješ.” Njegove riječi su kroz jedno uho ušle, a kroz drugo izašle. Pa meni se podrazumijevalo da ću Hrvatsku ionako posjetiti, tu sam gdje jesam, a i nije nam zemlja nešto velika da se to sve ne stigne. Tada mi nije bilo jasno što bi se to u tamo nekim anonimus mjestašcima moglo uopće vidjeti (doduše bilo mi je smiješno), sve dok nismo napravili prve korake po mjestašcima Gorskog kotara. Razglednicama koje slijede želim vam pokazati da to što su manje poznata, nema veze s ljepotom ovih čudesnih mjesta, već s nekim drugim, za mene nedokučivim stvarima, ljudima i pojavama (još nisam pravo ni krenula pisati, a već mi je toplo oko srca ❤ ).

Severin na Kupi

Ako ste ikada čuli za ovo mjesto onda je to zbog (bar je kod nas tako) prekrasnog dvorca Zrinskih i Frankopana kojih u ovom kraju ima podosta. Borna je bio posebno zagrijan za posjet dvorcu jer mu je još kao školarcu ostao u jako lijepom sjećanju. Nažalost, stvari su se ponešto promijenile. Već dok smo hodali prema dvorcu bilo nam je neobično to što nigdje nema nikoga, a i osjećali smo se kao da ulazimo u sve veću šikaru.

Oko nas šuma i visoka trava, a onda odjednom – ulaz i s desne strane star i oronuo dvorac. Nekako sam prilično sigurna da kada ga ljudi dođu posjetiti i već na ulazu vide travu koja je gotovo viša od njih, veoma brzo odustanu. Mi nismo. I dragom Bogu hvala da nismo. Pokraj dvorca nalazi se, iako zarastao, valjda najljepši perivoj koji sam u životu vidjela (pri tome mislim i na fotografije). Kapelica, stepenice, biste i kipovi… Tako tužno sami stoje, ali nekako ponosno vrište staru slavu. Dvorac je pod lokotom i u njega se ne može ući, mogli smo samo proviriti i zamisliti kakvo bi čudo od ovog moglo biti. Zbog ovog starog dvorca bili smo stvarno tužni, a kada smo vidjeli nevjerojatan pogled koji se proteže na dolinu rijeke Kupe, nije nam bilo puno bolje. U tom razočarenju (samo se tješim ? ), dogodila se jedna anegdotica. Dok smo uživali u prizoru pitala sam Bornu koja je to dolje rijeka, a on mi je onako lijepo profesorski (možda da razmisli o radu u školi), uzvratio da što mislim koja bi mogla biti ako se nalazimo u Severinu na Kupi.

Šalu na stranu, stvarno me rastužuje činjenica da se sva raskoš hrvatskih dvoraca svela na Trakošćan i Lobor (da me ne bi krivo shvatili PREDIVNI su) jer Hrvatska jednostavno ima još more toga za ponuditi, a Severin na Kupi je idealan primjer. Ipak, ne želim gubiti nadu u institucije koje bi trebale biti istinski čuvari povijesti i kulturnih dobara (no kada one zakažu ili trebaju pomoć postoje super ljudi i stranice kao što je “Stari gradovi, Dvorci i Fortifikacijska arhitektura” na kojima možete saznati puno o ovom, ali i mnogim drugim dvorcima diljem Lijepe naše) i čvrsto vjerujem u vraćanje punog sjaja ovom prekrasnom zdanju, a vas ostavljam sa slikom srednjovjekovnog ljepotana.

Brod Moravice

Vjerojatno se sada pitate zašto baš tu, ali razloga ima. Naime, Bornini korijeni su na području ovog preslatkog i skroz neobičnog mjesta. Baš mi je čudno kako je nekako atmosfera i stil života tamo drugačiji ( ako će vam biti jasnije, usporedila bih to sa situacijom kad iz Zagreba dođeš u Samobor ). Sam centar mjesta ima preslatki park sa stvarno prelijepim drvotvorinama, a sve nekako diše šumu i šumarstvo koji su za ovaj kraj od iznimne važnosti.

Nekoliko metara iznad, na brdašcu se smjestila crkvica sv. Nikole za koju smo čuli da je jedna od najstarijih na području Gorskog kotara. Brodmoravičko područje prepuno je starih goranskih kućica, a u mnogima od njih ljudi i dalje žive. I to mi je genijalno. Te kućice i dvorišta u kontekstu cijele okoline trebala bi biti prava turistička atrakcija. Nedaleko od Brod Moravica (logično, morali smo se vozikati ni sami nismo znali gdje ? ) ugledali smo i prekrasnu crkvicu koja krasi jedno od mnogih brda. Mislim da neke stvari iz čovjeka generacijama ne nestaju. Tako kod svog Borne svakodnevno osjetim onaj lijepi goranski duh koji sam upoznala u Brod Moravicama, a ako nemate Goranina ili nekog s ovim korijenima pokraj sebe, najbolje je da posjetite ovo preslatko mjesto i sami shvatite o čemu pišem.

Brod na Kupi

Ovo je definitivno mjesto koje susrećete barem na oznakama ukoliko putujete onim dijelom Hrvatske. Mi nismo znali puno o njemu, osim da se nalazi pokraj rijeke Kupe ( do tada mi je logika već proradila ? ).

U svakom slučaju, nije taj Brod na Kupi baš tako blizu, a nije mi ni za čudit se što nismo znali jesmo li u Hrvatskoj kada mi je po tko zna koji put sve izgledalo kao da sam na kraju svijeta ili u prelasku u neku drugu dimenziju. Iako po dolasku nismo bili u Sloveniji, bili smo joj jako blizu jer se granični prijelaz nalazi gotovo u centru mjesta. S obzirom na to, mjesto je dosta živo i prometno, a kafići i restorančići su puni. U centru se (osim granice ? ) nalazi i Kaštel Zrinskih koji je pretvoren u stvarno prekul muzej šumrstva, lovstva i ribolova pod nadležnosti Prirodoslovnog muzeja Rijeka.

Sve važne povijesne informacije pisane su na tako jasan i zanimljiv način da sam jednostavno sigurna da bi ih i oni kojima je povijest strašno mrska rado pročitali. Osim toga, baš sve što je u muzeju prikazano učinjeno je na toliko živopisan način da je to čudo. Osim ovog što možete vidjeti na slikama, imajte na umu da je svaka prostorija popraćena prigodnim zvukovima iz prirode tako da se jednostavno prirodnim tijekom počnete osjećati kao dio cijele priče. Veliko bravo za muzej koji je uz ovo sve još i prilagođen za osobe s invaliditetom!

U muzeju se, kada smo mi bili, nalazila i privremena postava prepariranih trofeja mnoštva divljih životinja (među kojima se nalaze i slon, žirafa, lav, ali i brojne druge afričke životinje).  U trenutku u kojem je Borna vidio prepariranog lava, za njega je posjet ovoj sobi završio ? . Mišljenja o ovom mogu biti različita ( i ja se doista jadna tješim da su te životinje uginule prirodom smrću), no sigurna sam da onaj tko ovo želi vidjeti, u Hrvatskoj ne može na puno mjesta (tj., ja nemam saznanja o njima), a bez obzira na sve je impresivno i zapanjujuće.

Brod na Kupi nalazi se u samoj dolini pa ga s jedne strane grle planine, a s druge prekrasna rijeka Kupa. Prizor je kao iz nekih reklama koje se snimaju u podnožju Alpa (stvarno mi nije jasno zašto ih još nitko nije počeo snimati po Gorskom kotaru), a biti ondje i to sve uživo gledati je neopisivo.

Za kraj se valja prošetati do rijeke po kojoj je s razlogom ovo mjesto dobilo ime. Uzduž njezina toka nalaze se prekrasna i mirna mjesta na kojima se može kupati i izletariti. Cjelokupan dojam koji je ovaj kraj ostavio na mene mogu sročiti u jednu rečenicu: Vjerujem da je divno roditi se, buditi, raditi i cijeloga života crpiti snagu iz kraja u kojem se sve to događa.

Bila su ovo tri mjesta Gorskog kotara. Svaki sa svojim duhom i svojom pričom. Ja sam danas presretna što sam plaće počela ulagati u plaćanje po ovim čudima i jedva čekam biti baka pa svojim unucima govoriti što je meni moj dida ❤..

Ne mogu niti zamisliti koliko neotkrivenih ljepota nas ondje čeka. One koje smo otkrili podijelit ćemo s vama već u sljedećim razglednicama koje dolaze s izletišta Zeleni vir i kanjona Vražji prolaz.

Blog: Dorine razglednice

Objava Mjestašca koja su se smjestila “korak od gora i dva koraka do mora” – Dorine razglednice pojavila se prvi puta na ExploreCroatia.